SAŽETAK BIOGRAFIJE dr. Stjepan Sirovec

Stjepan je rođen u subotu, 13. travnja 1946. godine u Švaljkovcu, općina Sv. Križ Začretje kao šesto od osmero djece skromnih roditelja poljoprivrednika, Julija i Dragice rođ. Majsec. Ima 3 brata (Josip, Juraj i Mirko) i 4 sestre (Jelena, Marina, Zlatica i Verica).

Osnovnu školu polazi u Sv. Križu Začretju, udaljenom otprilike 3 km od mjesta rođenja. U prva četiri razreda učitelji su mu bili gospođa Hela Prpić i gospodin Vjekoslav Biljan, a razrednik do osmog razreda mu je bio prof. Dragutin Sax, akademski slikar.

Roditelji mu omogućuju upis u Krapinsku gimnaziju prirodoslovnog smjera što je sam odabrao. Putuje vlakom i to po lijepom vremenu iz Velike Vesi, a kad je vrijeme bilo loše iz Sv. Križa Začretja. Na tim putovanjima nastavljaju se dobri međusobni odnosi stvoreni u osnovnoj školi s učenicima svoje generacije (Juraj Piljek, Verica Jačmenica, Štefica Sinković i Dragutin Tumpa). Pripada u «vlakovšćane», koji su uvijek predstavljali posebno vezanu skupinu đaka - putnika Krapinske gimnazije.

Nakon položene mature, 1965. godine odlazi u Zagreb upisati Medicinski fakultet, što mu je bila prvotna želja i sugestija mjesnog liječnika dr. Zvonimira Kralja i brata Josipa, koji je radio u Domu zdravlja Zabok, a sam je završio Klasičnu nadbiskupsku gimnaziju u Zagrebu i 2 godine Više upravničke škole. Nakon što je ispunio «Nacional» za upis na medicinu, nije ga predao tajništvu, već vlakom krenuo kući. Već tada, a posebno u vlaku donosi odluku o upisu na Teološki fakultet. U Sv. Križu odlazi tadašnjem župniku vlč. Milanu Tonžetiću i moli ga da sutra zajedno odu u Zagreb na upis teologije. Takva samostalna čvrsta odluka mladog čovjeka bila je presudna i u nastavku njegova života i školovanja.

Nije se bojao latinskog jezika, kojeg su kolege - polaznici Klasične gimnazije slušali neusporedivo više, a zahvaljujući profesorici latinskog u Krapinskoj gimnaziji, Vesni Ostojić. Već nakon samo 6 semestara studija u Zagrebu, poslan je u Rim na nastavak studija filozofije i teologije. U RIMU je živio i stanovao u Germanikumu, a studirao (od 1970. do 1980.) na Papinskom sveučilištu Gregoriani. Tu je u tom vremenu stekao diplomu filozofije i teologije, te magisterij i doktorat iz teologije.

U lipnju 1980. godine vraća se u Zagreb, gdje službuje kao kapelan u župi sv. Marka (Markov trg) i u župi sv. Ivana Krstitelja u Novoj Vesi kao župnik (do 2002.godine).

Njegovo napredovanje je stalno, pa je 1981. godine imenovan za profesora Moralne teologije na Filozofsko-teološkom Institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Godine 1983. imenovan je honorarnim, a 1986. godine redovitim profesorom na Katoličko bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Punih je šest godina vodio službu permanentnog obrazovanja svećenika, postdiplomski studij Zagrebačke nadbiskupije. Od 1987. do 2000. bio je sudac Ženidbenog suda, a od 2002. do 2006. sudac Metropolitanskog suda (crkveni sud za nadbiskupiju Zagrebačku i biskupije u Đakovu, Križevcima, Varaždinu i Požegi).

U jesen 2006. radi zdravstvenih razloga zahvalio se na službama sveučilišnog profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i suca na Među-biskupijskom sudu (za biskupije Zagrebačke metropolije) te je po vlastitoj želji imenovan subsidijarom u njegovoj rodnoj i župi krštenja - Uzvišenja Svetoga Križa u Svetom Križu Začretju i redovitim članom Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „TKALČIĆ.

Kroz čitavo vrijeme svojeg školovanja, a kasnije i službovanja nije zaboravio svoj rodni Švaljkovec i svoj Sv. Križ. Uvijek se rado vraćao, a nama se činilo da i nije otišao. Prijateljstva su ostala neoskvrnjena, bez obzira koje je i kakvo vrijeme bilo. Stalno je poticao i organizirao susrete maturanata Gimnazije svoje generacije, na kojima su se zajedništvo, međusobno poštovanje i ljubav sve više učvršćivala.

U tom vremenu, uz svoj stalni pastoralni rad, imao je energije, volje i znanja za pisanje i izdavanje knjiga, pa je napisao i objavio 6 knjiga, dvoja Skripta i 12 studija. Vidi gornji Popis knjiga, studija i recenzija. Njegova energija i dobrota su nepresušne, pa se• s punim pravom na njega odnosi poznata uzrečica:

«PRAVI KRŠĆANIN, KOME JE DOBROTA SVAKODNEVNA NAVIKA».

A.K.

 

Na vrh