2.1. Župna crkva Svetog Križa

 

Župa Sveti Križ Začretje je kroz minula stoljeća svoga postojanja imala, a i danas ima golemi doprinos u vjerskom, kulturnom, gospodarskom i nacionalnom uzdignuću našeg čovjeka.

U popisu župa zagrebačke biskupije 1334. godine prvi se puta spominje u pisanom, dosad nađenom dokumentu i župna crkva u Svetom Križu Začretju i to pod imenom: “ITEM ECCLESIAE SANCTE CRUCIS PETRI FILII NUZLINI.”

Iz toga slijedi da je starodrevna župa Sveti Križ Začretje već godine 1334. imala crkvu posvećenu sv. Križu, a na posjedu nekog Petra sina Nuzlinova. Nešto pobliže o tome Petru nije zapisano. Datum i godinu gradnje te njenog posvećenja ne znamo, a vjerojatno ne ćemo nikada ni saznati. Velika je vjerojatnost da je ta crkvica postojala već krajem 12. stoljeća, kada je i gotika kao stil gradnje iz Francuske prodrla u naše krajeve, jer se prvotno spominje kao gotska građevina veoma skučena prostora i zemljana poda. Do kraja 16 stoljeća samo se nekoliko puta spominje u sačuvanim spisima. I u samim vizitacijama Zagrebačke biskupije zabilježeni su škrti podaci koji nama sada, u ovom vremenu, nisu baš u potpunosti razumljivi, a ponekad nisu ni toliko zanimljivi.

Sama pak crkva kao građevina tijekom stoljeća se toliko mijenjala da je gotovo izgubila svoj gotski karakter. Od stare gotske građevine sačuvalo nam se kamenje u zidovima jednog dijela sadašnje lađe crkve. U kutu između tornja i zida lađe prema pročelju viri još i danas ostatak gotskog otpornjaka. Sama crkva imaše nekad glavni ulaz sa zapadne strane - gdje je sad glavni oltar, a glavni oltar ispod sadašnjeg kora i taj je dio ujedno i najstariji, negdje iz druge polovice 12. stoljeća.

Župa Sveti Križ Začretje nekada je bila mnogo prostranija nego što je danas. Godine 1639. nabrajaju se u kanonskim vizitacijama slijedeća sela ili “villae parochiales”: SPICHKOVINA, GRATCHINA, ZABOK MIRKOVEZY I BEDEKOVCHINA”.

Osnutkom drugih župa, godine 1653. u Zaboku i 1726. godine u Bedekovčini, opseg župe Sveti Križ Začretje se znatno smanjio. Kako nam je nepoznato vrijeme gradnje i posvećenja crkve u Svetom Križu Začretju isto tako nam je nepoznat i datum utemeljenja Svetog Križa Začretje kao župe. Nije nam poznato ni tko je bio njezin prvi kolator, to jest skrbnik koji je preuzeo brigu za njezine materijalne potrebe. Budući da se nalazila na području imanja krapinskih posjednika, vjerujemo da su i oni bili njezini kolatori ili skrbnici.

Od 16. stoljeća pa sve do polovice 18. stoljeća jedini su joj kolatori bili grofovi Keglevići. Nakon smrti Juraja III. Keglevića, koji je umro negdje početkom godine 1662. njegovi sinovi preuzeše obaveze svoga oca među kojima bijaše i briga za crkvu u Svetom Križu Začretju.

Kad je godine 1662. umro vlasnik dvora u Svetom Križu Začretju Sigismund, kao kolatorica spominje se, u razdoblju od godine 1665. - 1667., njegova kćerka Barbara udana za Stjepana Orehovečkog. Po njezinoj smrti, jer nije imala djece, pripadne dvor u Svetom Križu Začretju, ujedno i kolatorsko pravo na crkvu, sinu njezina strica Petra VII. Keglevića. Godine 1724. naslijedi ga sin mu Ladislav II. Keglević, a njega pak sin Petar VIII. Keglević koji je preminuo 16. listopada 1749. godine.

Udajom udovice Petra VIII. Keglevića, Ane-Marie r. Drašković, za Petra - Troylla Sermagea imanje u Svetom Križu Začretju dolazi u posjed obitelji Sermage, a s njim i kolatorsko pravo.

Raznim ženidbama posjed se rascjepkao i crkva u Svetom Križu Začretju u 19. stoljeću, udajom grofice Henriete Sermagea za pruskog generala grofa Schllipenbacha, dobiva novog skrbnika u osobi Henriete Sermage Schllipenbach. Nakon smrti svoga supruga koji je pokopan na bržuljku Milifar kraj mjesnog groblja, jer je bio protestantske vjere, prodala je Henrieta godine 1818. imanje barunu Janku Vranyczanyju, a ona se odselila u Njemačku.

Iz ovog prikaza vidljivo je da su se često mijenjali vlasnici posjeda u Svetom Križu Začretju, a time i skrbnici za materijalno dobro crkve. Sama crkva je doživljavala razna dograđivanja i pregrađivanja koja nam nisu ostala nigdje zapisana. Godinu 1639. crkva je dočekala kao zidana, ali veoma trošna. Sva je iznutra i izvana bila raspucana i dotrajala krova.

U zapisu vizitatora godine 1676. čitamo o nešto obnovljenoj crkvi. Svetište je poduprto stupovima, u lađi crkve napravljen je novi tabulatum, prozori su povećani, a umjesto dotadanjeg drvenog poda cijela je crkva asfaltom i opekom potaracana te iznutra i izvana ožbukana i okrečena. Sakristija joj se nalazi uz samo svetište, ali je veoma nepodesna i vlažna. Pred pročeljem - zapadna strana - podignut je novi drveni toranj u kojem su se nalazila dva zvona. Puk ih je nazivao “Bombač” i “Bimbač”. Treće zvono, popularni “Cinkuš”, još se uvijek nalazio u malenom drvenom tornjiću na samoj bolti crkve.

Budući da je svetište bilo već staro, trošno i neugledno dao je godine 1705. protonator Đuro Plemić sagraditi novi oltar svetoga Križa koji je kasnije prenesen na zapadnu stranu.

Kad je zbog porasta stanovništva crkva postala pretijesna, u godinama između 1707. - 1708. probili su sjeverni zid lađe i prizidali joj kapelu svetoga Josipa. Zbog istoga razloga probijen je godine 1729. južni zid lađe i podignuta kapela svete Marije koja kasnije postade kapelom svetog Franje Ksaverskog, a još kasnije pa sve do danas nosi ime kapele Presvetog Srca Isusova. Lađe nisu jednake veličine iako se očito po načinu gradnje to željelo postići.

Godine 1708. prišlo se gradnji nove prostranije sakristije jer je stara bila vrlo skučena i vlažna.

Kako su godine prolazile, mali je tornjić na bolti crkve dotrajao, a veliki drveni pored njega postao neugledan i trošan. Godine 1734.-1738. sagradio je Josip Kajetan Thauszy, župnik u Svetom Križu Začretju i brat tadašnjeg zagrebačkog biskupa, veliki zidani toranj koji se baš zbog svoje veličine ne uklapa u stil i proporcionalnost crkve.

U vremenu od 1767. - 1778. godine crkva u Svetom Križu Začretju doživljava najveće promjene. Tih je godina naime u dotadašnjem svetištu sagrađen novi kor na četiri stupa i u njega su postavljene malene orgulje. Dotadašnji kor je srušen, a ulaz u crkvu, koji je bio ispod njega, je zazidan. Glavni oltar je prenijet na mjesto dotadašnjeg ulaza i kora. Glavni je ulaz načinjen ispod novog kora. Tom promjenom glavnog oltara i ulaza, poprilično se mijenja i sam stilski izgled crkve jer taj oltar nije odgovarao stilu i veličini dotadanje crkve.

ŠTO JE UVJETOVALO TAKO VELIKE PROMJENE?

 

Promjene koje su se dogodile bile su sasvim praktične naravi. Zapadni dio današnjeg Trga hrvatske kraljice Jelene bio je groblje. Jugoistočno, uz groblje, smjestio se župni dvor, zvonareva kućica i kao najstarija, kućica župskog kmeta Dolovčaka. Podalje su se poredale kućice koje pripadahu grofovima, a posljednji se smjestio jednokrilni dvorac. Tadašnji vlasnik svetokriškog grada, najvjerojatnije Petar - Ivan Nepomuk. Sermage, premjestio je groblje koje je stoljetnim proširivanjem zauzimalo veći dio današnjeg trga, sasvim iza crkve, to jest na padine današnjeg "Cintora". S istočne je strane groblja sagradio nekoliko novih zanatlijskih kućica te time zapravo udario temelj današnjem najljepšem mjestancu u centralnom dijelu Zagorja, Svetom Križu Začretju.

Time se dakako preobrazilo cijelo mjestance Sveti Križ Začretje. Sve ove promjene u samom mjestu bile su i nužnim razlozima za zahvate koji će biti učinjeni na samoj crkvi. Bilo je potrebno promijeniti glavni ulaz kako ljudi ne bi obilazili oko crkve. Novo pročelje crkve uređeno je na talijanski način. Tom je prilikom skinut drven i dotrajao strop te je crkva nanovo presvođena takozvanim niskim kubetima, a cijela dobiva i novi krov.

Tako obnovljenu crkvu posvećuje 14. lipnja 1779. godine zagrebački biskup JOSIP GALYUFF i odredi da se godišnjica njene posvete proslavlja na nedjelju poslije blagdana svetog Bartola, kao što je i do tada bio običaj.

Svetište župne crkve Sv. Križa: novi oltar, ambon i krstionica 1982. g.

Sve ove navode vizitatora potvrđuje i sama građevina. Crkva, nekad pokrivena drvenim stropom, bijaše viša što se vidi po okrečenim zidovima iznad današnjeg stropa. Na zidu koji je dijelio lađu od nekadašnjeg svetišta sačuvali su se ostaci slabih slikarija.

Pročelje je uređeno i ukrašeno 1796. godine o trošku zagrebačkog kanonika, a bivšeg župnika u Svetom Križu Začretju, Franje Rafaja.

Do nedavne prošlosti još je stajao i natpis crvenim i crnim slovima: IESU REDEMPTORI CRUCIFIXO PIUS POPULUS POSSUIT, pisac naše župne spomenice navodi da je to bilo godine 1746., a ispod toga stoji drugi natpis restauratora Ivana Bradice: CURA DOMINI BRADICA RESUSCITATA.

1819. godine načinjen je preko cijele crkve novi krov od crijepa da bi ubrzo bio zamijenjen eternitom. Tijekom godina crkvu pomalo nagriza zub vremena. Tako je godine 1876. opisana kao crkva koja je u jako lošem stanju.

«Dne 9. studenog 1880. godine u 7,30 sati uzdrmao je mjesto Sveti Križ Začretje podosta jak potres koji je trajao nekih 10 sekundi. Kroz daljnja dva mjeseca potres se po više puta ponavljao, ali slabije jačine. Crkva gotovo uopće nije ni stradala dok se toranj sav raspucao. Kasnije ga se moralo po uputi crkvenog arhitekta Hermana Bollea na tri mjesta učvrstiti jakim željeznim sponama. «

Za župnika Antuna Hercelja pristupilo se temeljitom popravku. Ponajprije je obnovljeno krovište. Stavljen je novi lim, a također i novi bakreni lim na toranj crkve. Godine 1896. crkva je popločena keramičkim pločicama poduzeća "Zagorka" iz Bedekovčine. Župnik Hercelj, čiji se grob nalazi na našem groblju, napisao je u našoj župnoj spomenici na stranici 21. slijedeće:

"Glavna potreba i skrajna nužda bila je da se preko sto godina stare orgulje, koje su se mal ne svake godine popravljale, zamijene novima. To se i dogodilo: godine 1893. - dozvolom naime Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu naručene su nove krasne orgulje sa 14 registara od tvrtke F. Heferer - orguljarskoga meštra iz Zagreba za svotu od 2.800 forinti. Krasno remek djelo udovoljava posvema pobožni puk. Iste orgulje bile su kolaudirane po umjetniku i vrlome organisti prvostolne crkve zagrebačke V. Kolanderu."

1903. godine mladi slikarski umjetnik Lovro Sirnik prevukao je cijelo svetište crkve uljanim bojama, a godine 1906. oslikao je cijelu crkvu isto tako uljanim bojama ornamentalno i figuralno. Te je iste godine dekorativno je uredio sve oltare i propovjedaonicu glasoviti dekorater iz Zagreba, Miroslav Strobach, za svotu od 310 forinti.

1968. godine crkva je iznutra jednostavno prebojana bijelom bojom i nekim drugim nijansama te su tako bili prekriveni svi ukrasi u crkvi. Kondenzacija para od disanja u zimsko vrijeme i prašina učinili su svoje. Crkva je iznutra u potpunosti pocrnila već nakon dvije godine.

Upravitelj župe vlč. Valent Bogadi 1982. godine dao je izraditi od stare hrastovine novi koncilski glavni oltar, krstionicu, ambon i svetohranište u svetištu župne crkve (vidi fotografiju gore).

1983. godine napravljena je na tornju nova izvanjska fasada jer je stara već popadala s njega pa je njegov izgled bio jako ružan. Te je iste godine postavljena i nova metalna konstrukcija za zvona, kao pripremna radnja za elektrifikaciju zvona a ista su i elektrificirana te iste godine. Nabavljeno je i jedno novo zvono teško oko 210 kilograma.

1989. godine napravljena je i nova fasada na cijeloj crkvi. Već 1984. godine napravljen je i drenažni zračni kanal oko cijele crkve.

1991. godine, u mjesecu veljači, pristupilo se unutarnjem uređenju crkve. Raskopan je pod i izvađene već istrošene stare pločice postavljene u crkvi godine 1896. Izvedeni su pripremni radovi za postavljanje podnog grijanja u crkvi. Na mjestu nekadašnje staje u kojoj je nekad učitelj, a kasnije i zvonar, držao svoju stoku, sagrađena je kotlovnica i postavljeni su spremnici za ulje za loženje, cjelokupno postrojenje grijanja te kanali kojima se grijanje odvodi u crkvu. Do Uskrsa bio je u crkvi postavljen novi pod od pazinskog kamena zvanog s e l i n a .

1994. godine crkva je ponovno iznutra slikarski i ličilački uređena. Naime, akademski slikar Vladimir Pavlek iz Zagreba i soboslikar i ličilac Dragutin Mladić iz Zagreba radili su skoro četiri mjeseca u crkvi na obnovi zidnih slika i oltara, te bojanju zidova.

Krovište crkve je obnovljeno je 1987. godine. Na krovište su postavljene nove eternit-ploče i svi žljebovi. Na sam toranj stavljen je novi bakreni lim, a unutar tornja izmijenjena dotrajala drvena građa.

Godine 1994. pokrenuta je akcija za obnovu naših orgulja, tog vrijednog instrumenta u našoj župnoj crkvi. Nakon prikupljenih pismenih ponuda, odlučeno je da se obnova orgulja povjeri gradionici orgulja Heferer iz Zagreba, istoj onoj obiteljskoj gradionici koja ih je izradila i postavila na kor župne crkve godine 1894.

Dana, 1. srpnja 1995. godine potpisan je na temelju ponude i cjenika ugovor o obnovi orgulja, a isti je potvrđen od Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu pod brojem 1960/1995. - 7. srpnja 1995. Kolaudacija obnovljenih orgulja obavljena je u nedjelju 15. prosinca 1996. godine za vrijeme večernje svete mise u 17 sati. Kod mise je naš mješoviti mjesni zbor, uz pratnju orguljašice bazilike Srca Isusova u Zagrebu, Hrvojke Mihanović Salopek, izvodio adventske pjesme.

Zvonik župne crkve

 

Zvonici ili tornjevi crkava u našim mjestima uvijek nadvisuju ostale zgrade u mjestu. S njih odjekuju zvuci zvona i otkucaji sata.

Godine 1639. župna crkva u Svetom Križu Začretje imala je jednostavan drveni toranj na zidanom temelju, a jedan mali drveni toranj bio je na samoj bolti lađe crkve sa zapadne strane. U prvome bijaše te godine samo jedno zvono, a u blagajni pripravno 25 forinti za nabavku drugog zvona. Vizitator nam godine 1665. donosi podatak da crkva ima čak četiri zvona od kojih su dva već s napuknućima. Jedno od tih zvona imalo je natpis:" ANNO 1650. - IESUS VERA VITA RESURECTIO & SALUS MISERERE NOSTRI. To zvono, lijevano daleke 1650. godine, još i danas postoji u našem zvoniku. Budući da godine 1676. nailazimo na samo tri zvona, pretpostavljamo da su od ova dva napuknuta salili jedno.

Dva su drvena tornja i u onom većem su dva zvona, a jedno se nalazi u tornju na bolti crkve. Godine 1708. nalaze se već sva zvona u velikome tornju, od kojih je najveće lijevano spomenute 1650. godine. Godinu lijevanja srednjega zvona ne znamo, dok je najmanje lijevano 1703. godine i nosi natpis: ANNO 1703. ZAGRABIAE. Težina ovih zvona je bila 5,1 cent. Srednje zvono je preliveno 1732. godine.

Dolaskom župnika Josipa-Kajetana Thauszya u Sveti Križ Začretje 1733. godine počeo se graditi novi sadašnji, veliki zidani toranj. Godine 1736. porušen je stari toranj i na istom je mjestu sagrađen, uz velike poteškoće, novi toranj. 1738. godine toranj je u potpunosti dovršen. Svakako je zanimljivo spomenuti zapis vizitatora iz 1742. godine da zbog slabosti terena toranj ima 6 klaftri duboki temelj, a iznad zemlje dosiže 12 klaftri. Kupola mu je bila prekrivena hrastovim daščicama. Kad su godine 1767. prekrivali crkvu, dobio je i toranj novi krov, a za župnika Ivana Krizmanića, 1794. godine prekrivena je cijela kupola tornja bakrenim limom. U novi su toranj premještena tri stara zvona. Doskora, godine 1789., srednje puče te je zamijenjeno, to jest preliveno i to u Zagrebu kod zvonolijevca Schiferera te nosi za spomen natpis: ANTON SCHIFERER ZAGRABIAE 1789. ME FUDIT.

Zalaganjem župnika Ivana Bradice nabavljeno je godine 1847. prekrasno novo zvono. Težilo je 1120 kilograma. Visina mu bijaše 100, a širina 130 centimetara. Na njemu bijaše slijedeći natpis:

" Izlijevani u Varaždinu po Ant. Papst. Na slavu Isukrsta Boga i Spasitelja, na čast Matere Njegove Djevice Marije i sv. Ivana Krstitelja, pomoćju župljanah, a brigom i nastojanjem Ivana Bradice župnika začrećkog godine 1847."

Po predaji, razlog tome natpisu je taj što se zvono lijevalo u Varaždinu po onda slavnom zvonolijevcu i što je župnik imao za svoga zaštitnika Ivana Krstitelja. Zvono saliveno u Zagrebu 1789. godine od zvonolijevca Antona Schiferera i zvono saliveno u Varaždinu 1847. godine u vrijeme Prvog svjetskog rata, bačena su sa zvonika naše crkve. Udarivši o tlo zvona su se razbila u komade. Župljani su željeli sačuvati komade zvona pa su dosta komada razbijenih zvona odnijeli svojim kućama kao uspomene. Kasnije je od prikupljenih komada, što su ih na poziv župnika župljani donijeli u župni dvor, saliveno jedno zvono od 100 kilograma prozvano Cinkuš. U tornju je tada ostalo samo zvono saliveno 1650. godine. Sva nastojanja župnika Cerovca i Općine da se zvona sačuvaju bila su uzaludna.

Godine 1923. nastojanjem župnika Cerovca crkva dobiva novo zvono teško 740 kilograma. Lijevao ga je zagrebački zvonolijevac Antun Blažina i nosi natpis:

"Dar župljana Sv. Križ Začretje. Salio A. Blažina g. 1923."

Godine 1751. na toranj je bio postavljen sat koji se oglašavao svakih 15 minuta, a posebno svaki puni sat.

Godine 1983. nabavljeno je jedno novo zvono teško oko 210 kilograma. Zvona su postavljena na novu metalnu konstrukciju jer je stara drvena bila već jako rasklimana i neprikladna za postavljanje električnog pokretanja zvona. Te iste godine zvona su i elektrificirana. Godine 1996. postavljena su na tornju elektronska zvona tvrtke Belltron. Pojavila se potreba za takvim zvonima uslijed velikog broja sprovoda u našoj župi. Budući da župa ima svake godine preko sto mrtvih, zvona se pokreću 220 dana u godini, a to je opterećivalo sam zvonik zbog trzaja koji nastaju uslijed pokretanja zvona. Elektronska zvona, čiji je zvuk identičan stvarnim zvonima, olakšanje su za zvonik, a tako se ujedno i čuvaju stara zvona.

2.2. KAPELE ŽUPE SVETI KRIŽ ZAČRETJE

 

U 17. stoljeću, točnije rečeno godine 1639. vizitator nabraja osam kapela koje pripadaju ovoj župi:

1. Kapela Sv. Helene u Zaboku.
2. Kapela Sv. Margarete u Mirkovcu.
3. Kapela Sv. Vida na Komoru Začretskom.
4. Kapela Sv. Lovre u Donjoj Šemnici.
5. Kapela Sv. Ane u Završju Začretskom.
6. Kapela Sv. Jakoba u Trnovcu.
7. Kapela Sv. Volfganga u Kovačevcu.
8. Kapela BD Marije na Klupcima.

Sredinom 17. stoljeća tim je kapelama pridodana i kapela Sv. Barbare u Bedekovčini. Kapela Sv. Helene u Zaboku, te svete Barbare u Bedekovčini postale su tijekom vremena župne crkve novoosnovanih župa koje su se odcijepile od župe Sveti Križ Začretje. Kapela Sv. Lovre, Sv. Jakoba, Sv. Volfganga i Sv. Margarete su nestale koncem 18. stoljeća. Danas su se u župi zadržale samo tri kapele: Sv. Vida na Komoru Začretskom, Sv. Ane u Završju Začretskom i Blažene Djevice Marije na Klupcima.

2.3. O NESTALIM KAPELAMA

 

1. Kapela Svetog Jakova

Ova kapela bijaše smještena u selu Trnovec koje je udaljeno od Svetog Križa Začretje 7,5 kilometara. U zapisima vizitatora nailazimo na kratku napomenu "in Ternovecz". Koje je godine kapela bila podignuta ne znamo, iako nam vizitator godine 1665. spominje da je kapelu sagradio neki Petar Špoljarić. Godine 1639. spominje se po prvi puta u povijesti pisanih dokumenata, ali i to samo imenom. Godine 1665. nalazimo je cijelu zidanu i veoma skučena prostora. Prekrita je krovom od daščica, a u njoj je sasvim jednostavan drveni strop. Pred ulazom u kapelu stajalo je godine 1676. zidano predvorje na stupovima od kamena, a pod je potaracan opekom. Godine 1708. krov je već podosta propao. Nad pročeljem kapele stajao je već godine 1665. mali tornjić dijelom podzidan, a dijelom drven. U njemu bijaše zvonce teško 60 funti. To je zvono kasnije preneseno u kapelu Svete Ane. U kapeli se nalazio oltar Svetog Jakoba. Imala je jedan kalež. Drugi joj je kalež poklonila grofica Lamberg godine 1729., kojim se ona služila u svom kućnom oratoriju u dvorcu Trnovec. Služba Božja održavala se ovdje 1. svibnja i 26. srpnja. Budući da kapela nije imala nikakovih posjeda ni posebnih dohodaka osim nešto milostinje, nije se imala čime održavati, te je polako propadala. Godine 1749. kapela je došla pod interdikt, to jest zabranjeno je u njoj obavljati službu Božju, te je tako ostala dvije godine. Ta nemarnost potakla je vlasnika dvorca Trnovec da godine 1754. preuzme brigu i o kapeli. Kroz dvije godine, vlasnik dvorca Trnovec, sasvim je obnovio kapelu, tako da je godine 1756. u njoj bilo ponovno održano proštenje. Godine 1768. bila je opet u tako bijednom stanju da osim zidova i krova nije imala ništa drugo. Dana 8. prosinca 1771. godine, posjetio je vizitator Ivan Dragovanić i našao je u dosta dobrom stanju, ali je ipak zbog nefunkcionalnosti i blizine kapele Svete Ane u Završju Začretskom, dao župniku nalog da se kapela zatvori. I po drugi put je spasavaju vlasnici dvorca Trnovec, koji je uređuju i vode o njoj brigu, tako da ju vizitator godine 1786. nalazi u veoma dobrom stanju. Nažalost, to je kratko potrajalo. Desetak godina poslije bila je posve zapuštena i porušena.

2. Kapela Svete Margarete

Kapelu Svete Margarete, djevice i mučenice spominju vizitatori u svojim zapisnicima u 17. i 18. stoljeću i kažu da se nalazi "in Myrkowecz". Smjestila se na brežuljku istočno od dvora. Kada je bila podignuta, nije nam poznato. Vjerojatno je postojala već u 16. stoljeću ili čak i prije, jer vizitator u svome zapisniku spominje kao veoma staru, to jest "ab antiquo fundata". Prvi se puta spominje godine 1639. i to samo imenom. Cijela je kapela drvena, a godine 1665. već je u slabom i derutnom stanju. Temelji su joj s vremenom postali truli, a strop i taraca uopće nije imala. Krov joj je veoma trošan. Nad pročeljem stajaše drveni tornjić, posve trošan, a u njemu jedno zvono, teško 30 funti. Pred ulazom u kapelu spominje se godine 1676. malo drveno predvorje. U kapeli je postojao samo jedan drveni oltar. U tako slabom stanju stajala je sve do početka 18. stoljeća. Tada ju godine 1710. dade porušiti protonotar hrvatskoga kraljevstva Juraj Plemić i na istome mjestu o svome trošku dade podići novu zidanu kapelu. Ta bijaše svođena i popločena opekom. U drvenom tornjiću nad vratima kapele smjestilo se staro već spomenuto zvonce. Godine 1716. nalaze se u njoj tri lijepa oltara: Svete Margarete, Svetog Ivana Kapistrana i Svetog Ivana Nepomuka kao pokrajni oltar. Na mjestu oltara Svetog Ivana Kapistrana nalazimo godine 1729. oltar Svetoga Jakoba. Oko godine 1765. dobila je kapela novu propovjedaonicu. Budući da kapela nije imala svoga odbornika koji bi se o njoj brinuo, bila je već 1735. pod interdiktom koji se protegnuo na punih sedam godina. U vremenu od 1742. vlasnik dvorca u Mirkovcu je Ignacije pl. Bedeković koji si stavi u zadatak obnoviti kapelu. Ali zbog smrti, godine 1744. jedva da je dospio sagraditi novi krov. To djelo, nastavio je dalje izvršitelj njegove oporuke Adam pl. Najšić, protonotar hrvatskoga kraljevstva, tako da je cijelu kapelu temeljito obnovio. Oko kapele je bilo groblje 1716. i 1729. godine, ali se kasnije više nikada ne spominje.

Služba Božja se u njoj održavala na njezin god, tj. 16. studenoga - škotska kraljica iz 11. stoljeća. Kako kapela Svete Margarete za svoje održavanje nije imala dovoljno imovine, polako je propadala, a 8. prosinca 1771. godine vizitator ju je zatvorio i odredio da se njezine stvari i imovina imaju prenijeti u župnu crkvu u Sveti Križ Začretje. Tako je nažalost nestala kapela Svete Margarete u Mirkovcu. Danas možemo reći da je to bio pogrešan korak, jer bi naselju sada kapela bila veoma korisna. Mjesto kapele se još i danas može bez teškoća prepoznati po ostacima kamenja, a stariji ljudi još i danas taj dio nazivaju Kapelišće.

3. Kapela Svetog Ivana Krstitelja

O ovoj kapeli znamo samo to da je stajala nedaleko kapele Blažene Djevice Marije na Klupcima. Nepoznat nam je njen graditelj i godina gradnje, ali je svakako građena prije kapele BD Marije, te je izgradnjom ove kapele, kapela Svetog Ivana Krstitelja bila napuštena i porušena. Zacijelo je porušena već rano jer godine 1639. više ne postoji. Na mjestu, gdje bijaše kapela Sv. Ivana Krstitelja, nalazi se godine 1676. nešto poput oratorija - quasi oratorium - na drvenim stupovima, da bi i to bilo kasnije porušeno.

4. Kapela Svetog Wolfganga (Vuka)

Ova kapela se nalazila u selu Kovačevcu. Nije nam poznato tko ju je i kada podigao. Sigurno je to, da je u 16. stoljeću postojala. Prvi puta je spominje vizitator godine 1639. riječima: "capella s. Wolfgangi in Kouacheuecz". Po opisu vizitatora godine 1676. bijaše cijela zidana i popločena opekom. Preko cijele je kapele bio tabulatum, a pred ulazom se smjestilo zidano predvorje na kamenim stupovima. Oko godine 1732. cijela je kapela obnovljena, a godine 1742. popravlja je Josip Šaić vlasnik dobra Kovačevec. Nad pročeljem stajaše drveni tornjić sa zvoncem teškim 80 funti. To je zvonce godine 1735. preliveno o trošku od 6 forinti. U kapeli se smjestio samo jedan oltar posvećen Svetom Wolfgangu. Kapela je još posjedovala srebrni, dobro pozlaćeni kalež, nešto rublja i misno odijelo. Nekad se uz kapelu nalazilo i groblje, koje se iza godine 1676., jer bijaše veoma zapušteno, napušta. Godine 1708. stajala je u blizini kapele i klijet u kojoj se točilo vino.

Služba Božja održavala se na nedjelju po Svetom Petru i Pavlu i na nedjelju Svetog Wolfganga. Vizitator Ivan Dragovanić posjetio je kapelu 8. prosinca 1771. i našao je u veoma lošem stanju. Budući da je bila nepotrebna, dao ju je zatvoriti i porušiti. Ono malo stvari što je imala, prenijelo se u župnu crkvu. Građevni materijal od te kapele upotrijebio se za obnovu župne crkve. Tako je završila, svoj relativno kratki vijek, kapela Svetog Wolfganga u Kovačevcu.

2.4. O KAPELAMA KOJE I DANAS POSTOJE

 

Prekrasni su brežuljci ovog našeg kraja, na kojima kao njihovi uresi stoje brojne kapele. Istina, od njihova prvog spominjanja u starim zapisima do danas doživjele su mnoge građevinske izmjene, ali one još uvijek stoje. Sela ili pak groblja koja su bila oko njih u davna vremena, nestala su, jer su njihovi stanovnici preselili s brežuljaka u ravnicu, a sva su groblja premještena na jedno groblje u Svetom Križu Začretju.

1. Kapela Majke Božje Marije na Klupcima (282 metra nadmorske visine)

Kapela Majke Božje Marije na Klupcima, ubraja se među najstarije kapele koje su se uspjele održati u župi Sveti Križ Začretje. Sa sigurnošću možemo utvrditi da je postojala već 1502. godine. Naime, u vizitacijama godine 1676. vizitator spominje da je kapela posvećena po biskupu Stjepanu 1502. godine i da su u nju stavljene moći svetaca. Iz te činjenice izvodimo zaključak, da je sagrađena negdje u 15. stoljeću ili najkasnije 1501. godine. Nije nam poznato tko ju je sagradio. U pisanim spomenicima vizitacija spominje se po prvi put godine 1639. i to riječima: "Capella beatissimae Virginis Mariae in Klupcze." (=kapela Blažene Djevice Marije na Klupcima).

Godine 1665. nalazimo cijelu kapelu od drveta, dok su joj temelji zidani. Nad ulazom stajaše mali drveni tornjić s jednim malenim zvoncem za koje i tradicija veli da je prenesena iz porušene kapele Svetog Ivana Krstitelja. Već godine 1665. ima kapela tri posvećena oltara, od kojih, glavni posvećen Blaženoj Djevici Mariji na nebo uznesenoj, a na jednom od pokrajnjih nalazio se kip Blažene Djevice Marije.

No, godine 1650. počelo se sumnjati u njeno posvećenje, te otvoriše tri kutije sa svetim moćima i tu nađoše pismeno svjedočanstvo biskupa Stjepana o njenom posvećenju.

Godine 1676. se oko kapele nalazi za ono vrijeme dosta prostrano groblje. Na groblju se nalazilo nešto poput oratorija i kapele te se prigodom svečanog blagoslova groblja tu služila sveta misa.Tijekom vremena postaje kapela Blažene Djevice Marije posve trošna, tako da su je između godine 1677. i 1707. porušili i na istome mjestu podigli novu zidanu kapelu. U lađi imaše nova kapela slikani tabulatum, a pod je popločen opekom. Godine 1708. u kapeli se nalazi samo jedan oltar, a taj je barokni, veoma lijepo složen po nekim pravilima. U sredini je slika svetice u okviru sa četiri malene figurice svetica, a sa strane lijepi kipovi Svetog Joakima i Svetog Ivana evanđeliste između savijenih, ornamentom pokritih stupova. Gornji dio je očito fragmentaran.

U kapeli na Klupcima lijepo je usklađen oltar. Pred svetištem postavljena su uza zid dva oltara iz doba takozvanog "Zapfzeita" kojih je osobitost da su veoma plosnati, gotovo pritiješnjeni uza zid i veoma oskudni ornamentima. Godine 1716. nalazio se uz već spomenuti, također sa desne strane i oltar posvećen Svetom Leonardu, ili kako ovdje narod kaže, Svetom Lenartu, koji je dao načiniti zabočki župnik Stjepan Lovrenčić. Poslije nalazimo i na lijevoj strani oltar posvećen Svetom Joakimu.

Godine 1771. je nanovo presvođeno svetište kapele, a godine 1786. joj je prigrađeno novo predvorje. Pred ulazom, a iznad predvorja, podignut je maleni drveni tornjić u koji je smješteno 70 funti teško zvono iz prijašnje drvene kapele. Vizitator godine 1820. nalazi da je veoma trošan tornjić i u njemu jedno veliko zvono, a godine 1826. kapela dobiva i drugo zvono, koje je lijevao A. Fiel u Varaždinu, a na njemu je natpis: ANTON FIEL HAT MICH GEGOSSEN IN VARASDIN 1862. Treće zvono, visoko 50 centimetara i široko 63 centimetra, nabavljeno je godine 1848. u vrijeme župnikovanja Ivana Bradice, a ima na sebi i veoma karakterističan natpis, kojega spominje i Đuro Szabo. To zvono i danas stoji u tornju kapele. Tekst glasi: "IZLEJAN V VARAŽDINU LETA 1848. V ONV DOBV, KAD SMO MI HRVATI Z DVŠMANIM MADJARIM ZA NARODNOST NAŠV BOJ BILI. NA SLAVU I DIKV SV. IVANA EVANG." Zvono je teško oko 200 kilograma i u Prvom svjetskom ratu spasila ga je samo znamenitost njegova ljevaoca Antona Papsta i ovaj povijesni tekst. Godine 1913. nalazimo u zvoniku i četvrto zvono. Sva ta zvona, osim najvećeg, za vrijeme Prvoga svjetskoga rata su uzeta za vojne svrhe.

Uz lijevu stranu lađe prigrađena je sakristija. Zanimljivo je spomenuti da je kapela već 1708. godine imala dva kaleža i čak sedam misnica. Cijela je kapela nepravilno građena. Stupovi na kojima počivaju lukovi baroknog svoda ne stoje u istom pravcu, a isto tako su nepravilno smješteni i stupovi koji nose pjevalište ili kako ga često nazivamo kor. Svetište je iznutra polukružno, a izvana zatvoreno trima stranicama nepravilnika.

Groblje je za vrijeme obnove kapele bilo u velikom neredu, tako da se moralo godine 1718. nanovo uređivati. Ovo je groblje ukinuto tek kad je u Svetom Križu Začretju 19. svibnja 1852. godine na današnjem mjestu otvoreno novo groblje. Danas mu više nema ni traga, osim jedne nadgrobne ploče iza glavnog oltara. Na nedjelju iza Svih Svetih služila se na groblju svečana Sveta misa za sve pokojne.

Obnova kapele

Dulji niz godina na kapeli se nije ništa obnavljalo. Krovište je prokišnjavalo na mnogo mjesta. Drvena šindra kojom je bio prekriven tornjić propala je, tako da je kiša polako uništavala i unutrašnju konstrukciju tornjića. Godine 1983. pristupilo se zaštiti tornjića, na kojeg su postavljene nove daske, a na njih ljepenka, kako bi se barem privremeno zaštitilo tornjić i zidove od daljnjeg propadanja i ulijevanja kiše u samu kapelu.

Obnovljeni oltari i unutrašnjost kapele Blažene Djevice Marije na Klupcima

Godine 1985. pristupilo se uređenju cjelokupnog krovišta kapele. Izmijenjena je dotrajala i istrunula drvena građa na krovištu i cjelokupno krovište prekriveno novim biber crijepom. Na tornjić je postavljen pocinčani lim.

Tim je radovima kapela zaštićena od jačeg propadanja. Godine 1996. kapela je iznutra nanovo ožbukana jer je stara žbuka uništena prijašnjim prokišnjavanjem počela padati sa zidova i stropa.

Godine 1997. načinjeni su i postavljeni novi prozori za kapelu. U 2002. godini obnovljeni su kipovi glavnog oltara Majke Božje i dijelom kipovi bočnih oltara. Kipovi su pozlaćeni novom pozlatom. Obojana je cjelokupna unutrašnjost kapele. Postavljen je uređaj za isušivanje kapilarne vlage.

 

 

2. Kapela Svete Ane u Završju Začretskom (296 metara iznad mora)

Kapela Svete Ane nalazi se u Završju Začretskom. Okružena je brojnim novim kućicama ili kućama za odmor. Ako se vozite cestom iz Krapine prema Zagrebu primijetit ćete na brežuljku s desne strane tornjić kapele Svete Ane, ali se ne vidi u cjelini, jer je okružena visokim stablima obližnje šume. Potrebno se popeti na sam brežuljak da biste mogli vidjeti samu kapelu uz koju se nalazi i stara drvena kuća. Završje Začretsko danas je najmanji zeseok – ima samo 15 obitelji - koje čitavo pripada župi Sveti Križ Začretje. Pješice se možete popeti do kapele sa svih tih strana, dok jedini pravi put – asfaltirana cesta - do kapele vodi iz Donje Pačetine. Uz kapelu se nalazi i stara drvena kuća, donekle obnovljena, koja je nekad služila za stanovanje zvonaru koji je ujedno bio i čuvar kapele.

Povijest kapele Svete Ane

Željeli bismo znati sve o toj kapeli. No mnogo toga iz njezine prošlosti ostaje nam nepoznato, odnosno sakriveno ili još neotkriveno. Po onome što je poznato, kapela se po prvi puta spominje godine 1627. Pretpostavlja se da je postojala već u drugoj polovici 16. stoljeća. Vizitator nam godine 1665. spominje da je kapelu podigao neki Petar Špoljarić, koji je podigao i kapelu Sv. Jakoba u Trnovcu.

Godine 1665. cijela kapela je zidana, ali već i podosta trošna. Imala je jednostavan drveni strop (takozvani tabulatum). Pred ulazom u kapelu stajalo je već godine 1676. zidano predvorje na stupovima.

Godine 1730. dobiva novi strop i cijela je okrečena. Samo osam godina kasnije već je u tako lošem stanju da je postojala velika opasnost u njoj održavati službu Božju. Trudom i naporom marljivih ljudi, malo potom cijela je obnovljena. Nad pročeljem je kapele godine 1665. stajao drveni tornjić u kojem bijaše jedno zvono težine 25 funti. Već godine 1708. zvonce je puklo te su ga 1718. godine prelili i uz dodatak metala načinjeno je zvono težine 85 funti. Isto je zvono zatim godine 1748. ponovno preliveno.

Namještaj kapele bijaše veoma skroman, a sastojao se od glavnog oltara, jednog kaleža, te od najpotrebnijih stvari za čitanje Svete mise. Godine 1708. nailazimo u njoj na novi glavni oltar dok je stari smješten s lijeve strane u lađu. Kapela dobiva zidanu propovjedaonicu istom godine 1730.

Već se godine 1665. spominje posvećenje ove kapele i sveta služba na njezin god, na Posne dane i na treći dan Duhova. Oko kapele je godine 1676. stajalo neuređeno groblje na kojem se pokapalo najsiromašnije ljude njezine okolice.

Na sam blagdan Uzvišenja Svetoga Križa godine 1753. drveni krov kapele se zapalio i čitava je kapela u tili čas bila u plamenu. Izgorjelo je sve, a tužno su ostale stršiti samo gole zidine. Velikom požrtvovnošću ljudi uspjelo se tek spasiti stvari potrebne za Svetu misu, nekoliko kipova i svijećnjaka.

Župnik u Svetom Križu Začretju Josip-Kajetan Thaussy počeo je godine 1755. graditi novu zidanu kapelu na istome mjestu u dužini od 8 i širini od 4 klaftra. Usporedo sa kapelom gradila se i sakristija i to tako da bi se kasnije na njoj mogao dograditi zvonik. Sljedeće je godine svetište i jedan dio lađe dovršen.Godine 1760. cijela je lađa osvođena i svetište oslikano. Odlaskom župnika Thauszya na novu dužnost godine 1761. nastao je u gradnji zastoj te nije još ni godine 1768. imala zvonika. Potpuno je dovršena za župnika Šmidta. Kapela je već godine 1771. u veoma lošem stanju, da bi to stanje još i gorim učinio potres 13. listopada 1775. godine. Iz godine u godinu stanje se pogoršavalo, tako da su se već bavili mišlju kapelu potpuno porušiti, a moći njena zaštitnika prenijeti u kapelu Svetog Jakoba u Trnovcu. No, do toga ipak nije došlo, već je ubrzo bila obnovljena, te joj je dograđena nova sakristija, jer se stara porušila.

Godine 1805. je u veoma dobrom stanju, svođena je i popločena keramičkim pločicama. U kapelu su vodila dvoja vrata i to glavna sa zapadne strane kod kojih je i zidani kor te sporedna sa sjeverozapadne strane. Cijela je kapela pokrivena drvenim daščicama. U drvenom tornjiću visjela su godine 1805. i godine 1820. dva zvona. Na većem koje je težilo 100 funti bio je natpis: IOANES SCHVLCZ ME FVDIT ZAGRABIAE 1755. Nešto manje zvono koje je bilo teško 70 funti imalo je ovaj natpis: S. MARIA ORA PRO NOBIS. ZAGRABIAE 1672.

Po predaji se ovo zvono nalazilo u kapeli Sv. Volfganga u Kovačevcu i kad je ona godine 1771. ukinuta, preneseno je u kapelu Sv. Ane. Do godine 1897. vise u kapeli tri zvona. Iste godine 30. ožujka predvečer udari grom u drveni tornjić i zapali ga. Radi visoke temperature sva su se zvona rastopila. Od rastopljenog materijala salio je godine 1898. zvonolijevac Samassa u Ljubljani novo veliko zvono teško 6 centi. Drugo zvono doneseno je iz javnog oratorija Trpećeg Spasitelja u Svetom Križu Začretju, a treće je iz kapele Svetog Vida. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata ostala je i kapela Svete Ane bez zvona, jer su oduzeta u vojničke svrhe. Godine 1805. i godine 1820. u kapeli nalazimo na tri oltara: glavni oltar posvećen Svetoj Ani, lijevo u lađi Svetom Joakimu, a na desnoj strani B.D. Mariji kojoj je ustupio mjesto oltar Svetog Vincencija. Na svakom oltaru nalazi se drvena statua zaštitnika. Nekako u isto vrijeme nalazimo u kapeli i drvenu propovjedaonicu. Godine 1885. nabavljene su za kapelu Svete Ane orgulje sa 6 registara na kojima je bio natpis: POSITUM SUB RECTORE HUJUS ECCLESIAE A. R. D. IOSEPHO GESZTICH (=postavljene za vrijeme rektora ove crkve vlč. g. Josipa Gestića).

Danas ove orgulje ne postoje u kapeli svete Ane. Početkom dvadesetog stoljeća postavljene su u kapeli svete Ane orgulje graditelja F. Heferera, koje su godine 1996. u jako lošem stanju. No, gradionica orgulja HEFERER iz Zagreba, obnavljajući orgulje u Svetom Križu Začretju, obećala je o svom trošku obnoviti i orgulje u kapeli Svete Ane. Isto je i učinjeno godine 1997. te su u nedjelju zahvalnicu 19. listopada ponovno zasvirale.Taj je dan i svečano blagoslovljena novoasfaltirana cesta do kapele Svete Ane. Groblje kod kapele Svete Ane ukinuto je u vrijeme obnove kapele.

Obnoviteljski radovi na kapeli Svete Ane

Radovi na iskopu zračnih kanala

Vrijedno je spomenuti obnovu kipa Svete Ane koji se nalazi na glavnom oltaru. Naime, 1984. godine kip su obnovili majstori iz Slavonske Požege. Skinute su stare naslage boje, zaštićen je od crvotočine i na njega je stavljeno zlato i srebro. Godine 1992. skinute su s krovišta kapele salonitne ploče koje su bile postavljene nastojanjem vjernika kako bi se već tada dotrajalo krovište popravilo i zaštitilo propadanje zidova i bolte na kapelici. Izmijenjena je gotovo sva drvena građa i kapelica pokrivena biber crijepom, a na tornjić je umjesto pocinčanog lima postavljena kanadska šindra. Postavljeni su i žljebovi od pocinčanog lima. Istina, sve što je učinjeno premalo je jer su potrebe daleko veće. Potrebno je sanirati raspucale zidove i načiniti novu fasadu na kapelici, te urediti cjelokupnu unutrašnjost kapelice.

Godine 2001. o trošku Ministarstva kulture Republike Hrvatske pokrenuti su istraživački radovi na zidovima i pristupilo se izradi projekta sanacije i isušivanja vlage unutrašnjosti kapele. Tijekom 2003. g. započeli su radovi na izradi zračnog kanala u unutrašnjosti kapele uz temelje zbog isušivanja i odstranjivanja vlage temelja i zidova. Započeti radovi prekinuti su zabranom Konzervatorskog zavoda iz Zagreba radi ispitivanja statike i vlage zidova, da bi u ljeti 2004. bili nastavljeni i privedeni gotovo kraju.

Proštenja u kapeli

Nekada su se proštenja održavala u sljedeće dane: Glavno i titularno u nedjelju iza 26. srpnja. Na blagdan Kraljeva to jest 20. kolovoza. Drugi dan Prosnih dana. Treća nedjelja iza Uskrsa. Zahvalnica u nedjelju pred Preobraženje. U naše vrijeme proštenja i Svete mise održavaju se:

• Blagoslov polja - druge nedjelje mjeseca svibnja. Sveta Ana - 26. srpnja, Misa je u večernjim satima.
• Nedjelja iza blagdana Svete Ane - glavno proštenje. Mise se redovito održavaju u 9,30 i 11. sati.
• Nedjelja iza Velike Gospe - Sv. misa je u 11. sati. Zahvalnica - druge nedjelje u mjesecu listopadu.

3. Kapela Svetog Vida na Komoru Začretskom (kota 366 metara)

Ova drevna kapela smjestila se na brežuljku sjeveroistočno od Svetog Križa Začretja u selu Komor Začretski na nadmorskoj visini od 366 metara. To je najviši vrh brijega u cijeloj svetokriškoj župi, iz kojega se vidi župna crkva i ostale dvije kapele. Tko ju je podigao i kako je prvobitno izgledala, vjerojatno ne ćemo nikada saznati, jer nam nisu sačuvani nikakvi pisani dokumenti. Najvjerojatnije je nastala već u 13. stoljeću i bila je gotskog stila. Prvi put je spominje kanonik Ivan, arhiđakon Gorički u svome popisu kapela godine 1334. riječima: "ECCLESIA SANCTI VITI DE CRAPINA" = CRKVA SVETOG VIDA KOD KRAPINE.

Povijest kapele Svetog Vida

Kad je 28. kolovoza 1639. godine, tadašnji zagorski arhiđakon Martin Bogdan obavljao kanonske vizitacije u Svetom Križu Začretju, nabrojivši sve kapele, za kapelu Svetog Vida kaže: "nouiter errecta" (=novo-sagrađena). Iz ove njegove primjedbe zaključujemo da je ona stara kapela koja se spominje godine 1334. porušena u prvoj polovici 17. stoljeća, a umjesto nje je oko 1630. godine podignuta nova, današnja. Temelj je toj kapeli, kako kaže vizitator, godine 1665. položio mihovljanski župnik Ivan Šantek. Tu novu kapelu dao je sagraditi neki Ivan Merkaš iz Komora Začretskog. Sam je vodio brigu o njoj, a nakon njegove smrti sinovi. Cijela je kapela zidana naročito čvrstim i debelim zidovima od kamena. U početku ima samo u svetištu kameni tarac, a u lađi je bio zemljani pod. Godine 1708. je i lađa dobila kameni pod. Lađa bijaše presvođena jednostavnim stropom koji je godine 1669. posvema trošan, te je za dvije godine zamijenjen novim.

Godine 1676. se pred ulazom u kapelu nalazi zidano predvorje koje je sa sjeverne strane posvema zatvoreno zbog jakih vjetrova, a na južnoj strani bijaše otvoreno, na kamenim stupovima. Već godine 1708. kapela je imala zidanu propovjedaonicu.

Godine 1694. kapela je temeljito popravljena što se vidjelo i po jednom natpisu nad ulazom kapele: RENOVATUM 1694. Budući da se iz godine u godinu skupljalo kod nje sve više naroda, a tome je pogodovalo i to što se nalazi gotovo na dodirnoj točci triju župa (Sveti Križ, Mihovljan i Orehovica), tadašnja kapela je postala premalenom. To je potaknulo župnika u Svetom Križu Josipa Kajetana Thauszya da prigradi svetištu još jednu lađu. Godine 1760. postavljen je temelj novoj lađi koju župnik nije izveo, jer je iz Svetog Križa Začretja otišao za župnika župe Sv. Ivana Krstitelja u Zagrebu.

Ovakvo stanje nedograđene lađe i veoma trošne kapele dočekalo je župnika Ivana Bradicu. On se godine 1820. prihvati popravka kapele. S kapele je skinut cijeli trošni krov i strop te je nanovo presvođena niskim kubetima. Taj strop u lađi počiva na četiri ugrađena stupa. Tom je prilikom porušen stari drveni kor i sagrađen novi na dva okrugla stupa. Porušeno je također i predvorje pred kapelom, a namjesto njega, da bi se kapela barem donekle proširila, dozidana je na istočnoj strani kapelica Svetog Roka kao nastavak svetišta. Iz svetišta se ulazi u tu kapelicu kroz dva otvora u zidu iza glavnog oltara. U to vrijeme dobiva kapela nov krov od hrastovih daščica.

U početku ima kapela drveni tornjić nad pročeljem s 1,5 centa teškim zvoncem. Budući da je taj tornjić već godine 1676. bio veoma trošan, planirali su podići novi zidani toranj. Do realizacije te ideje se čekalo punih sedam godina. Godine 1746. bio je u gradnji novi zidani toranj sa sjeverne strane. U prizemlju toga tornja načinjena je kapelica Svetog Izidora seljaka. Istom godine 1793. dobiva toranj kupolu pokrivenu drvenim daščicama. Kad je novi toranj bio izgrađen, dao je župnik u Zagrebu godine 1749. staro zvono preliti i još je nabavio jedno novo zvono. Na jednome je bio natpis: "S. NICOLAE ORA PRO NOBIS. FVSA ZAGRABIAE ANNO 1749." = Sveti Nikola, moli za nas. Saliveno u Zagrebu 1749. godine. Veliko zvono, teško 9 centi, nabavljeno je nešto kasnije. No, i to zvono, zbog nepažnje brzo puca te biva prelijevano godine 1885. u Varaždinu kod Antuna Papsta. Sva ta zvona bila su skinuta za vrijeme prvog svjetskog rata.

Sakristija kapele je bila najprije pod novim tornjem, ali kad je kapela nanovo svođena prizidali su joj na južnoj strani sakristiju iznad koje načiniše oratorij. Dotadanja sakristija pretvorena je u kapelu svetog Izidora. Zbog tih raznih preuređivanja svetište je danas nešto nepravilno, presvođeno baroknim svodom s veoma trošnim i slabim slikarijama. Unutrašnjost kapele je sasvim jednostavna.

Oltari kapele Svetog Vida

Godine 1667. ima kapela samo jedan oltar na kome se uz ostale kipove nalazio i kip svetog Jeronima. Taj je oltar godine 1718. odstranjen i na njegovo mjesto dolazi novi koji još i danas stoji u kapeli. Kolator župe Mato Kunek dade ga godine 1863. obnoviti što nam potvrđuje i zapis iznad oltara: "Ovaj žrtvenik novi podignjen g. 1718. Ponovljen godine 1863. Pod gosp. Matom Kunek - namjesti Bizjak iz Krapine, pozlatar."

Obnovljena unutrašnjost kapele Svetog Vida

U sredini toga žrtvenika je slika svetog Vida na platnu, a s obje strane među stupovima su kipovi svetoga Petra, svetoga Pavla, svete Barbare i Svete Katarine. Oko godine 1740. podignuta je u kapeli kamena menza za oltar svetog Andrije, a drveni nastavak za taj oltar donesen je iz župne crkve.

Za župnika Ivana Bradice dobila je kapela u bivšoj sakristiji pod tornjem kapelu svetog Izidora, u novoj dozidanoj lađi oltar svetog Roka, a u centralnoj lađi same kapele oltar svetog Donata i oltar Blažene Djevice Marije.

Danas bismo morali učiniti malo drugačiji opis glavnog oltara. U središtu oltara nalazi se kip Svetog Vida, a sa svake strane među stupovima nalaze se kipovi Svete Lucije i Svete Katarine. Kipovi Svetog Petra i Pavla nalaze se u dozidanoj kapeli s istočne strane u koju se ulazi kroz dva otvora iza glavnog oltara.

Godine 1830. posjeduje kapela orgulje od sedam registara koje još i danas stoje u njoj. Potrebna im je velika obnova, jer sada nije moguće svirati na njima. Za obavljanje službe Božje kapela je uvijek bila opremljena najnužnijim stvarima. Oko godine 1765. dobila je kapela moći svetog Vida koje su pohranjene u srebrnom i dobro pozlaćenom relikvijaru baroknog sloga. Župnik Ivan Bradica nabavio je godine 1836. jedan novi kalež, ciborij i monstrancu. Oko kapele se prostiralo groblje na kome su se pokapali siromašniji župljani iz Komora Začretskog. To je groblje godine 1676. u velikom neredu i neograđeno, tako da se moralo nanovo ograditi. Poslije godine 1726. više se ne spominje, te se smatra napuštenim. Osim groblja za ukapanje služile su i dvije grobnice u kapeli. Godine 1805. ove grobnice nisu više u uporabi.

Obnova kapele Svetog Vida

Kapela Svetog Vida na Komoru Začretskom proživljavala je mnoge bure i oluje koje su udarale u nju, trgale krovište na njoj i ostavljale ponekad stravične tragove razaranja i uništavanja, a ljudi su opet ustajali da bi obnovili potrgano i porušeno.

Godine 1982. postavljen je na toranj kapele Svetog Vida novi pocinčani lim. Radovi nisu bili izvedeni kvalitetno i odgovorno pa je jaki vjetar, koji je koncem srpnja 1983. godine zahvatio ovaj kraj, rušeći stabla i dižući krovove s kuća, rastrgao i novopostavljeni lim.

Godine 1985. pristupilo se uređenju tornja kapele. Na tornju je djelomično izmijenjena dotrajala drvena građa, postavljene su nove daske kao podloga za postavljanje pocinčanog lima koji je onda na njih postavljen. Te je godine toranj dobio i novu vanjsku fasadu. Jaki vjetrovi koji često zahvaćaju taj brežuljak oštetili su s vremenom i samo krovište na kapeli.

Godine 1991. pristupilo se cjelokupnom uređenju krovišta na kapeli. Radovi su izvedeni kvalitetno i s ljubavlju prema ovoj kapeli, a sa željom da krovište što dulje ostane neoštećeno te da se unutrašnjost kapele sačuva od kiša. Te iste godine i crkvena kuća kraj kapele dobila je novu drvenu konstrukciju krovišta jer je stara bila uništena. Prekrivena je probranim crijepom skinutim sa kapele. Na zidani donji dio kuće, koji ujedno služi i kao temelj, ugrađen je betonsko armirani vijenac. Sama kuća koja se već iskrivila tom je prilikom poravnana. Pocinčani lim na tornju 1995.g. prebojan je bakrenom bojom koja štiti lim od propadanja i rđe.

Godine 1996. u kapelu je uvedena električna struja, a obavljeni su i mnogi radovi na obnovi crkvene kuće kraj kapele. Sami roditelji naših ministranata pokrenuli su inicijativu za obnovu crkvene kuće. Naime, već prije je na kuću bila postavljena nova stolarija, postavljen je i novi pod i strop. Podrumske prostorije, očišćene su, izgrađena je septička jama i dva WC - a za potrebe ljudi koji dolaze na proštenja u kapelu Svetog Vida. U kuću je uvedena i struja i voda.

Godine 1997. skinuta je unutar kapele stara dotrajala žbuka koja je već na mnogo mjesta jednostavno padala i cijela je kapela nanovo ožbukana. Te su godine u toranj postavljena i elektronska zvona koja redovito zvone ujutro u 5 sati, točno u 12 sati i navečer u 19 sati. Unutar samog tornja načinjeno je stepenište koje vodi do prozora na tornju odakle je lijep pogled na Hrvatsko zagorje. Te je godine načinjena drenaža to jest zračni kanal oko temelja lađe kapele. Godine 1998. u mjesecu ožujku nastavljeni su radovi na drenaži oko same sakristije i kapele Svetog Roka. Tom prigodom pronađene su kosti uz sam zid kapele, što dokazuje postojanje groblja oko kapele. Najznačajniji zahvat tijekom 2001. godine je dovršena obnova oltara i cjelokupno bojanje unutrašnjosti kapele. Slikar Stjepan Roginić-Hari iz Štrucljeva naslikao je slike Sv. Izidora i Sv. Roka. Poklonjen je mozaik Isusa Spasitelja. Postavljena su i dva vitraja: Sv. Stjepana-prvomučenika i Sv. Franje Ksaverskoga na prozorima uz glavni oltar. U zvoniku su postavljena elektronička zvona.

Dotadašnje su klupe u kapeli presvučene tkaninom, tako da jedan lijepi broj sudionika sada može sjedeći pratiti Misu.

Bojanje tornja i cijele kapele Sv. Vida (lipanj 2002. g.)

Bojanje fasade nije bilo planirano u 2002.godini. No, kako je bila ponuđena donacija u boji i ostalom materijalu prišlo se bojanju kompletne fasade tornja i crkve. Radilo se po velikoj vrućini tako da se do Vidovskog proštenja uspjelo samo obojiti fasadu, a poslije je nastavljeno bojanje stolarije na kapeli, a tako i na kuriji kod kapele. Glavni donator je bila tvrtka «Caparol» i trgovina Božidara Kučkovečki.

U 2003. godini nabavljeno je pojačalo, kapela je ozvučena, a postavljeni su i zvučnici u toranj tako da proštenjari koji i ne mogu stati u kapelu mogu pratiti Misu i izvan kapele.

 

 

 

 

2.4. JAVNI ORATORIJI

Sveti Martin

Sveti Martin se smjestio na mjestu zvanom Dubrava. Po prvi put se spominje u zapisniku kanonskih vizitacija godine 1708. Bio je zidan, svođen, pokrit daskama i sa svih strana otvoren. Stajao je na dobru grofova, vlasnika dvora i dvorca u Svetom Križu Začretju. U njemu se nije stalno vršila služba Božja jer nije za to bilo potrebne dozvole. Godine 1742. spominje se kao prošlost, a drugih vijesti i pisanih spomenika o njemu nemamo. Tradicija govori o njegovom rušenju ovako: Oratorij bijaše već star i veoma trošan te se nije tako često upotrebljavao. Jednom su zgodom, za velika nevremena, vrata bila otvorena, te se u njega sklonilo od oluje četvero konja s obližnje ispaše. Već u sumrak, došao je zvonar i ne gledajući unutra zatvorio vrata. Zbog nedostatka vode i hrane konji su uginuli. Zbog ovog obeščašćenja kapelica je zapuštena i s vremenom porušena. Budući da je ovo mjesto ostalo prazno usred hrastove šumice nazvali su ga ljudi "PUSTI MARTIN". Koliko je ta predaja istinita, to jest, koliko se temelji na činjenicama ne znamo, ali jedno je istina, da stariji ljudi još i danas taj dio nazivaju "Pusti Martin", iako se tu sada smjestila moderna osnovna škola, a hrastovoj šumici već odavno nema ni traga.

Trpeći Spasitelj

Stajao je na sadašnjem Trgu hrvatske kraljice Jelene, a podigao ga je župnik Josip-Kajetan Thauszy. U njemu se služila Sveta misa za sajamskih dana, a prigodom tijelovske procesije bila je u njemu jedna od postaja. Ovaj oratorij bijaše zidan i imaše malen drveni tornjić sa zvonom teškim 20 funti. Taj je tornjić godine 1819. prekrit bakrenim limom, a cijeli je oratorij prekriven hrastovim daščicama. Unatoč svemu cijeli oratorij bijaše veoma vlažan te su ga morali već početkom 19. stoljeća srušiti i sagraditi novi. Budući da ovaj oratorij nije imao neku osobitu vrijednost, a ni posebne svrhe, a za sajamskih dana bijaše izvrgnut raznim nepodopštinama neuračunljivih, bude godine 1878. dozvolom duhovne oblasti zatvoren i srušen. Maleno zvonce iz zvonika je preneseno godine 1898. u kapelu Svete Ane.

PRIVATNI ORATORIJI

Već godine 1746. nalazimo privatni oratorij Blažene Djevice Marije u dvorcu u Svetom Križu Začretju. Dozvolom duhovnih oblasti vršila se u njemu služba Božja. Od godine 1746. do 1749. boravio je u dvorcu kao dvorski kapelan Andrija Micković koji se brinuo o oratoriju i vodio duhovnu pastvu. Ovaj se oratorij iza godine 1794. više ne spominje.

Godine 1786. spominje se oratorij u dvoru u Mirkovcu. Posvećen je također Blaženoj Djevici Mariji. U to vrijeme dvorac bijaše u vlasništvu bana Antuna pl. Bedekovića. Budući da je on obavljao dužnost savjetnika kraljevske ugarske dvorske komore i bio stalno odsutan, taj se oratorij rijetko koristio i pomalo je zapušten. Sveti Križ - nalazio se u kuriji Petrovci godine 1786. Posvećen bijaše Sv. Križu, a bio je vlasništvo Franje Gallyuffa župnika u Vugrovcu. Kameni kip Isusa koji sjedi svezanih ruku smješten je privremeno u župnu crkvu. Taj kip dao je načiniti u 18. stoljeću župnik Kajeta-Josip Thauszy koji je župnikovao u svetom Križu Začretju od 1734. do 1761. godine. Kip je smješten na zidani stup u udubinu koja se nalazi na putu od Pustodola Začretskog iza zaseoka Celjaki i Vorihi prema kapeli na Klupcima. Na tom mjestu i danas stoji.

Kod Trpećeg Spasitelja okupljamo se svake godine posljednje nedjelje u mjesecu travnju. Tu započinjemo blagoslov polja, a onda u procesiji idemo do kapele Majke Božje Marije na Klupcima.

,.Vlč. Dragutin Kučan, upravitelj župe Sveti Križ Začretje 1982 - 2004

.župnik župe Presvetoga Trojstva u Krašiću od 2004

 

2.4. GOTIČKI RELJEF «OPLAKIVANJE KRISTA»

 

Stariji župljani sigurno se sjećaju nekadašnjeg oltara u kapeli sv. Josipa na kojem se do 80-tih godina 20. stoljeća nalazilo «Oplakivanje», koje je nakon obnove svetišta i novog koncilskog oltara premješteno na glavni oltar. Tu se nalazilo do 90-tih godina kada je zbog velike izložbe u povodu 900. obljetnice Zagrebačke biskupije dano na restauraciju Restauratorskom zavodu u Zagrebu.

Naše «Oplakivanje» bilo je sigurno jedan od vrednijih eksponata na spomenutoj izložbi pod naslovom «SVETI TRAG» u prostorima muzeja «Mimara». Izložba je davno završila, otisnut je veliki katalog najvrednijih izloženih predmeta pod istim naslovom, većina eksponata, točnije rečeno svi osim nekih iznimaka, vraćeni su njihovim prvotnim vlasnicima. Naše «Oplakivanje» još je uvijek u Zagrebu, a njegovo mjesto na našem glavnom oltaru još uvijek je prazno.

Većina se povjesničara umjetnosti slaže u procjeni vrijednosti i vremena nastanka svetokriškog «Oplakivanja»: radi se o veoma vrijednom i u Hrvatskoj relativno rijetkom motivu s kraja 15. stoljeća, koji je najvjerojatnije nastao u Njemačkoj ili pak je njemački umjetnik bio pozvan u Hrvatsku. Drveni je reljef dug 90 cm, visok 43, baza reljefa široka je 11, a ostalog dijela 3 cm. Dužina reljefa gotovo odgovara dužini Isusova mrtva tijela koje oplakuje osam osoba. U središtu reljefa su likovi Marije i Ivana apostola u čijem naručju počiva Isusova glava, kao što je Ivan na Posljednjoj večeri smio svoju glavu nasloniti na Isusove grudi. Marija je sagnuta nad Isusovim poprsjem obgrlivši Isusovo tijelo obim rukama: desna ruka joj ispod sinova lijeva ramena, a lijeva iznad bokova. Između njih je glava starijeg muškarca s bradom i prvo bismo pomislili na sv. Josipa, ali njega evanđelja ne spominju pod Križem. Kod ukopa se spominju Josip iz Arimateje, koji će Isusovu mrtvu tijelu ustupiti svoju novu grobnicu u koju još nitko ne bijaše ukopan, te farizej Nikodem koji je volio Isusa slušati noću i kojega je Isus opomenuo:» Ako se ponovno ne rodiš iz vode i Duha Svetoga, nećeš ući u Kraljestvo nebesko.» Većina povjesničara misli da je ovaj starac na reljefu upravo Nikodem, a ne Josip iz Arimateje. Iza Marijinih je leđa jedan mladić s kapom na glavi koja odaje vrijeme i mjesto nastanka reljefa. Do nogu Isusovih nižu se Marija Magdalena, Marija Saloma i Marija Kleofa te konačno Josip iz Arimateje.

Evanđelisti ne spominju scenu oplakivanja, već samo skidanje s križa i pogreb. Zato su neki stariji povjesničari i naš reljef zvali «Polaganje Isusova tijela u grob (na pr. Đuro Szabo, koji je već 1913. pisao o njemu ili dr. Artur Schneider 1940.). Prvi koji je ovaj reljef nazvao «Oplakivanje» bio je dr. Ljubo Karaman (O umjetnosti Srednjeg vijeka u Hrvatskoj i Slavoniji, II, u:Historijski zbornik III, Zagreb 1950, 152. stranica). Činjenica da je svetokriška crkva već u to doba mogla naručiti takvo umjetničko djelo govori da je ona bila jedna od značajnijih župnih crkvi u Hrvatskom zagorju. Osim toga, vizitator 1665. godine spominje pet oltara u crkvi dok je većina tadašnjih seoskih crkvi imala samo tri oltara. Budući je crkva posvećena svetom Križu – prvi pisani spomen imamo sačuvan iz 1334. godine – logično je da je mjesto ovom reljefu bilo na glavnom oltaru, ispod raspela. Kada je nadograđena kapela sv. Josipa vjerojatno je Oplakivanje premješteno u kapelu radi Božjeg groba koji se otada nalazi u spomenutoj kapeli. Tko želi nešto više saznati o tom bez sumnje najvrednijem umjetničkom djelu u našoj župnoj crkvi, upućujem ga na članak naše poznate povjesničarke umjetnosti: HORVAT Anđela, «Oplakivanje» - gotički reljef u Začretju, u: ZAČRETJE, Zagreb 1978, stranice 3-9. U istoj knjižici objavljen je i vrlo vrijedan članak arhitekta Tomislava PREMRLA, Urbanističko arhitektonska cjelina Začretja, str. 11-19.

Obnovljeno Oplakivanje vraćeno je župi 16. srpnja 2012.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tekst na Oplakivanju glasi:

"Dodji oj griešniče na grob tvoga Spasitelja,
koj je iz ljubavi prama tebi
na križu umro."