7.0. UMJETNICI I UMJETNICI AMATERI

 

7.1. Ivan LOVRENČIĆ (1917.-2002.)

Prof. dr. sc. Ivan LOVRENČIĆ

Ivan je najstariji sin Jurja i Barbare r. Sinković, rođen 28. studenoga 1917. u Sv. Križu Začretju. Sklonost za crtanje javila se kod njega još u predškolskoj dobi. Četiri razreda pučke škole završio je u Sv. Križu (1924.-1928.), a gimnaziju završava u Zagrebu. Zbog siromaštva otac ga nije mogao dati na studij, već na nauk u trgovinu Mirka Janeša u Velikoj Gorici. Za vrijeme naukovanja riše akvarele, a za lokalne amaterske predstave pravi kulise. Na nagovor i pomoć tadašnjeg školskog nadzornika odlazi na naukovanje u slikarnicu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Tada je odlučio započeti studij na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu. Profesori su mu bili Tomislav Krizman za grafiku, Krsto Hegedušić za crtanje i Ljubo Babić za slikanje. Pri kraju četvrte godine studija dobiva jednogodišnju stipendiju za poslije-diplomski studij u Firenzi. Stipendija je nažalost ostala neiskorištena jer je uskoro buknuo rat.

Godine 1941. i 1942. radi u Narodnom kazalištu u Splitu, a 1943. se vraća u Zagreb. Mobiliziran je u domobransku vojsku, služi u Petrinji, Zagrebu, Sarajevu i Slavonskom Brodu, odakle 1944. odlazi u partizane. Po završetku rata vraća se u Začretje gdje ostaje do 1948. godine. Godinu dana radi kao scenograf u Jadran-filmu, a potom kao samostalni slikar do 1972. kada je izabran za profesora na Likovnoj akademiji u Zagrebu – predmet crtanje.

Godine 1978. odlazi u mirovinu, ali i dalje radi kao profesionalni slikar. Freskama je oslikao crkvu Sv. Kuzme i Damjana u Grožnjanu (Istra). Ilustrirao je Krležine «Balade Petrice Kerempuha» 1980. godine. Autor je golemog grafičkog opusa, u kojem su najpoznatiji i najvredniji radovi: «Meseci na fašniku» 1975., «Mužikaši» 1983. i «Dvorci Hrvatskog Zagorja» 1995. Crtao je uglavnom olovkom, tušem i ugljenom, a radio je i nacrte za tapiserije. (Usp. LOVRENČIĆ Ivan, u: Hrvatska enciklopedija, svezak 6, Zagreb 2004., 795 stranica, ovdje 656. stranica i SABOL Željko, LOVRENČIĆ Ivan, u: Enciklopedija Hrvatske Umjetnosti, svezak 1, Zagreb 1995., 624 stranice, ovdje 522. stranica).

Umro je 30.12.2002. godine u Zagrebu i pokopan na Mirogoju.

«Lovrenčić se nije nikada prestao sjećati djetinjstva. On je «najstariji dječak hrvatskog slikarstva». (Veselko TENŽERA u: Katalogu izložbe, LOVRENČIĆ, Zagreb 1980., str.2). Lovrenčić se tada kao endemska pojava u hrvatskom slikarstvu, apstrakciji suprostavio figuralnošću, a Novom, kao pomodnoj brisalici sjećanja, pretpostavio je Staro, uranjajući «u samog sebe, u svoje podrijetlo, u pejsaže rodnog Začretja, u lirsku scenografiju rodne hiže.»(ISTO, str. 11).

« Meseci na fašniku » stubište Osnovne škole

« Meseci na fašniku » stubište Osnovne škole

Rat koji svojim nelijepim rukama nadire i u prostore idiličnoga, dostojanstvom samosvjesne samoće posvećenoga Lovrenčićeva svijeta, nagoviješta se još izrazitije u ciklusu «Raspela u krajoliku mojega Zagorja», Zagreb, 1990. Sućutni ljudski pogled odozdo na razapete Kristuše, koji čekaju «na svakom križišću»… u vrijeme kada je susret s likom raspetoga Krista uspostavljao u njemu neizbježni etalon čovječnosti. Kao da u tim Lovrenčićevim baroknim Kristušima čitamo i ono Krležino pitanje: što može hrvatski čovjek na Evropski Veliki Petak? … Petrov pijetao na samom vrhu Križa pokazuje Lovrenčićevu trajnu fascinaciju Kristušem. Svaki od tih likova Lovrenčićev je Veronikin rubac, njegova Santa Sindona.»

(PALJETAK akademik Luko, Ivan LOVRENČIĆ. Prilozi iz jednostavnog života, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, 2001., 400 stranica velikog formata; monografija u čast Ivanu Lovrenčiću s 40 stranica teksta i 360 stranica Lovrenčićevih slika, crteža i ilustracija, ovdje stranica 54. Usp. također ČORAK Željka, Sjećanje: Ivan LOVRENČIĆ (1917.-2002.). ČETVRTOME KRALJU, u: VIJENAC, 23.01.2003., str. 17, Spomenica OŠ Sveti Križ Začretje, 1998.,str. 308-309,II. Knjiga, Elena Cvetkova, VL.; str. 108, III. knjiga, HINA-2.1.2003.).

 

 

7.2. Rudi STIPKOVIĆ (1939.-2004.)

Rudi STIPKOVIĆ

Stip je sin Franje i Darinke r. Škreblin, rođen 24. siječnja 1939. u Začretju, gdje je završio osnovnu školu, dok je gimnaziju završio u Zagrebu. Njegova je prva karikatura objavljena u gimnazijskim danima, davne 1954. – dakle, ravno prije 50 godina! Taj zlatni jubilej Stip je proslavio retrospektivnom izložbom svojih radova – najprije u Zagrebu, na Griču, u veljači 2004., a potom u svom rodnom Sv. Križu u kolovozu, neposredno pred svoju nenadanu smrt. Prva mu je karikatura objavljena u «Narodnom sportu» gdje se poslije i zaposlio («Sportske novosti»). Od 1969. svake godine je u selekciji i katalogu Svjetske izložbe karikatura u Montrealu gdje je 1970. dobio treću nagradu. Godine 1980. dobiva nagradu «PJER 80» za portretnu karikaturu, a 1981. nagradu Društva novinara Hrvatske «Zlatno pero». U privatnoj zbirci njegove obitelji čuvaju se porterti gotovo svih poznatijih ličnosti društvenog, kulturnog i športskog života Hrvatske. Godine 1997., 13. lipnja, otvorena je u predvorju Osnovne škole Sveti Križ Začretje stalna postava 85 karikatura poznatih hrvatskih političara, športaša, estradnih umjetnika i kulturnih djelatnika među kojima su i papa Ivan Pavao II., kardinal Franjo Kuharić, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, Dražen Petrović, Miroslav Krleža … ( usporedite «Karikature, dar rodnom kraju», Večernji list 14. lipnja 1997.g.). Radio je doslovno do smrti objavljujući gotovo dnevno svoje karikature u «Vjesniku» i «Sportskim novostima». Preminuo je nenadano u ponedjeljak, 30. kolovoza 2004. Dan ranije, u nedjelju, završila je njegova jubilarna izložba karikatura u Sv. Križu koju je s toliko ljubavi postavio u predvorju Osnovne škole. Pokopan je dan poslije na mjesnom groblju u Sv. Križu, u obiteljsku grobnicu. Od Rudija su se na groblju oprostila dvojica kolega iz «Športskih novosti» iz Zagreba, prof. dr. Stjepan SIROVEC, domaći svećenik u ime župe Sv. Križ, te načelnik općine, ing. Ivan KRANJČIĆ, čiji govor donosim u skraćenom obliku:

«ŽALOBNI ZBORE, DRAGA OBITELJI NAŠEG RUDIJA! Sudbina je htjela da prošli tjedan uspješno završimo ovogodišnju manifestaciju Tjedan kulture, zabave i športa u okviru koje smo imali radost uživati u izložbi portretkarikatura našeg sumještanina i prijatelja Rudija STIPKOVIĆA – STIPA koju je on postavio povodom 50. obljetnice svoga umjetničkog rada. Veselje i radost ovogodišnjeg Prvoga glasa Zagorja pretvorilo se u ponedjeljak ujutro oko 9 sati u veliku tugu i bol, kada smo primili vijest da je iznenada u bolnici na Bračaku preminuo naš dragi Rudi. Njegova supruga Katica i kći Davorka ostale su bez supruga i oca, mi Svetokriščani bez našeg dragog sugrađanina, prijatelji diljem Hrvatske bez svog prijatelja, a umjetnost bez jednog od najuspješnijih portret karikaturista. Rođen pred 65 godina, ovdje u njemu najdražem Svetom Križu, u drevnoj i uglednoj obitelji STIPKOVIĆ. U roditeljskom domu odrastao je uz sestru Božicu i brata Franju. Po završetku Pučke škole u Začretju, u Zagrebu završava gimnaziju i upisuje studij prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. No, ljubav prema crtanju, napose karikaturi odvela ga je u drugom smjeru. Nakon objave prve njegove karikature, Bate Dvornića, u tadašnjem Narodnom sportu, 1953. g., njegov je životni put bio određen. Posve se posvetio crtanju i 1962. se zaposlio u «Sportskim novostima» gdje je ostao do odlaska u mirovinu pred nekoliko godina. Izrastao je u svjetski poznatog i priznatog majstora portretkarikature i, kako kaže Fadil Hadžić, portret- karikaturu uzdigao je u status umjetničkog likovnog izražaja. Za svoj umjetnički rad dobio je više domaćih i inozemnih priznanja i nagrada. Od 30 njegovih samostalnih izložbi, posljednje dvije – pretposljednja u Zagrebu, u Klovićevim dvorima na Griču, u veljači te posljednja u njegovom rodnom Svetom Križu prošli tjedan (21. do 29. kolovoza), bile su posvećene 50. obljetnici njegova stvaralačkog rada i umjetničkog djelovanja. Svi koji smo bili prisutni na otvaranju izložbe u Zagrebu bili smo iznenađeni opsegom izloženih radova i još više brojnošću posjetitelja s područja športa, kulture i politike. Ovom prigodom izražavam zahvalnost Športskim novostima i gradu Zagrebu što su na ovako impresivan način obilježili 50 godina Stipovog rada. O vrijednosti onoga što je tu bilo izloženo govori i podatak da je to bila jedna od najposjećenijih izložbi u galeriji Gradec.

Rudi Stipković bio je osim toga i svestran športaš, vrstan nogometni vratar od pionira Dinama do prvotimca u svom Svetokriškom Jedinstvu, u Krapinskom Zagorcu ili Zabočkoj Mladosti. Zbog teške ozljede 1962. prekinuo je nogometnu karijeru i posve se posvetio crtanju. U skijanju je bio zaljubljen u skokove. Još danas se svi rado sjećamo njegovih nedostižnih letova kod dvorca na Banovini, kao i na brijegu pokraj groblja gdje se sada nalazimo. Samo je on imao hrabrosti i znanja u stilu lastavice zaroniti u Krapinicu s visine od 8 metara kod Đurkinovog mlina. Te nezaboravne slike i danas žive u svima nama koji smo tada bili s njime. Osim karikature i športa volio je strastveno «ribičiju»; poznavali su ga ribočuvari vodotoka i ribnjaka diljem Hrvatske i dijela Slovenije od Brestanice do Ormoža. Nedavno je u jednom domaćem društvu postavio pitanje: «Znate tko se bude najviše veselio, kada ja budem vumrl?» I sam je odgovorio: «Somovi i šarani kapitalci, jer ih više ne bu imel tko vloviti!»

Iako je živio i radio u Zagrebu, uvijek se s velikom radošću vraćao u svoj rodni kraj, u svoj Sveti Križ. Tu se prisjećao uspomena i dragih doživljaja iz mladenačkih dana, uz belu, raub ili preferans. Tu je pronalazio snagu i inspiraciju za svoj umjetnički i stvaralački rad. Otuda je sa ribičima znalcima ili, kako je on znao reći, sa stažistima, kretao u svoje legendarne ribičke pothvate. Tu je sa svog prozora satima znao promatrati svoj dragi Pijac i ljude na njemu, ali i svaki novozasađeni cvijet ili stablo. Rado je pomagao svojim poznanstvom u pozivu poznatih športskih momčadi ili pojedinaca na naš «Tjedan kulture, zabave i športa». Sve što je radio, radio je sa strašću koja graniči s fanatizmom u pozitivnom smislu riječi. Bio je jedan od onih perfekcionista koji ništa ne prepuštaju slučaju, pravi profesionalac u svemu što je radio. A prije svega bio je čovjek u punom smislu te riječi, čovjek široke duše, koji je uvijek spreman pomoći bližnjemu, ma tko on bio i kako se zvao. Svojim životom i djelima ime Rudija STIPA ostat će zapisano i zapamćeno u povijesti Sv. Križa, zajedno s imenima naših velikana: župnika Ivana BRADICE i Ivana KRIZMANIĆA, pjesnika Lavoslava VUKELIĆA, slikara Ivana LOVRENČIĆA i znanstvenika dr. Antuna POLANŠČAKA (Marulić br. 5, str. 947do 950).

(Usp. SIROVEC Stjepan, SVETI IVAN KRSTITELJ, Zagreb 1997., 2. prošireno izdanje, 311 stranica, 269-270, Spomenica Osnovna škola Sv. Križ Začretje, 1997., str. 282-283, II.knjiga i 160-161, III. knjiga; Otvorena izložba karikatura Rudija Stipkovića, TENŽERA Marina, u: VJESNIK, petak, 6.02.2004., str. 28 – zadnja; BORŠIĆ Zrinka, Karakterno razgolićavanje, u: Vjesnikov prilog, 11.02.2004., str. 2).

PRIZNANJA I NAGRADE

1970. treća nagrada “ Montreal” ’70.,

1980. nagrada “Pjer” ’80. za portretnu karikaturu,

1981. nagrada “Zlatno pero” D N H

1995. nagrada za životno djelo Hrvatskog zbora sportskih novinara.

Rudi STIPKOVIĆ

SAMOSTALNE IZLOŽBE

1965. Zagreb, Komorna pozornica Studentskog centra (Teatar ITD)

1972. Pazin, Etnografski muzej Istre

1972. Motovun, Likovna galerija

1974. Sv. Križ Začretje, Dvorac Vranicany

1974. Stubičke Toplice, Hotel Matija Gubec

1975. Krapina, Galerija Hušnjakovo

1975. Žutnica, Tekstilna tvornica Krateks

1975. Sv. Križ Začretje, Dvorac Vranicany

1975. Sesvete, Galerija Likamses

1976. Dugo Selo, Dom JNA

1976. Zagreb, Zapruđe – Knjižnica Vjekoslav Majer

1978. Zagreb, aula kina Studentski centar

1980. Čakovec, Dom JNA

1981. Vukovar, Hotel Dunav

1982. Ludbreg, Narodno sveučilište

1984. Zagreb, (14.-31.3.) aula kina Studentski centar – 30 godina od prve karikature

1986. Zagreb, Tvornica “Jedinstvo” Zagreb

1987. Samobor, Narodno sveučilište Janko Mišić

1987. Zagreb, Univerzijada Press centar – Dom sportova

1987. Bremen, Galerija Sewastopol

1987. Sv. Križ Začretje, Dvorac Vranicany

1993. Novi Vinodolski, Galerija “Clement”

1997. Sv. Križ Začretje-stalna izložba karikatura u Osnovnoj školi (85 karikatura)

2004. Zagreb, (5.-29.02.) Galerija Gradec-Katarinski trg 5– 50 obljetnica rada

2004. Sv. Križ Začretje (21.-28.08.) Osnovna škola – 50. obljetnica rada

POVODOM SMRTI ISTAKNUTOG HRVATSKOG KARIKATURISTA RUDIJA STIPKOVIĆA MINISTAR KULTURE mr.sc. BOŽO BIŠKUPIĆ UPUTIO JE OBITELJI BRZOJAV SUĆUTI

ZAGREB, 30. kolovoza 2004. – «Ako je suditi po načinu života nažalost preminule legende portretne karikature, Rudi Stipković živio je imajući u rukama najjače oružje na svijetu ? Olovku! Njegov odlazak pruža nam tek utjehu kako ćemo moći uvijek zaviriti u pronicljivost svojih likova koje je portretirao. Poruke svakodnevice „ ispisivao“ je potezima na licima aktera njegovih karikatura. Više od 50 godina suvereno je vladao karikaturom a za svoj je rad dobio mnogobrojne domaće i svjetske nagrade. Imati poruku bez ispisane riječi i njome se suvereno služiti odlika je malog broja sretnika među kojima je bio i Rudi Stipković. U ime Ministarstva kulture i u svoje osobno izražavam Vam duboku sućut. «

Rudi Stipković Stip je bio najveći hrvatski portretni karikaturist i gotovo nema osobe iz sporta, javnog i političkog života čiju karikaturu nije nacrtao, a za svoj rad je primao i međunarodne nagrade. Upravo u rodnom Svetom Križu Začretju otvorena je prije deset dana njegova izložba s 375 karikatura povodom 50 godina kontinuiranog objavljivanja.

dr. Stjepan Sirovec i Mladen Rajačić

7.3. Lavoslav VUKELIĆ (1840.-1879.)

Lavoslav VUKELIĆ

Vukelić je rođen 20. ožujka 1840. u Kosinju (LIKA) i prema rodnom mjestu ne ubraja se, naravno, među svetokriške umjetnike. Kako je jedno vrijeme živio u Svetom Križu, uvršten je u našu monografiju. Radio je kao tajnik Svetokriško-Topličke podžupanije.

« Spomenik Lavoslavu Vukeliću na mjesnom groblju-autor Herman Bollé

« Spomenik Lavoslavu Vukeliću na mjesnom groblju-autor Herman Bollé

Gimnaziju je završio u Senju, a pravne nauke studirao u Zagrebu, ali ih zbog siromaštva svojih roditelja nije mogao završiti. Kao natporučnik je službovao u Osijeku, Gospiću i Bjelovaru. Književnim prilozima se javio u almanahu «LADA» (1860.), a nastavio objavljivati u «VIJENCU». Vukelićeve pjesme kao «Kod Solferina» i «Što je istina» pripadaju među najbolja lirska ostvarenja njegova vremena. Izabrana djela su mu tiskana ubrzo nakon njegove smrti pod naslovom: «Književno cvijeće Lavoslava VUKELIĆA», Zagreb 1882. s biografijom iz pera Bude Budisavljevića. Umro je u Svetom Križu Začretju, 26. ožujka 1879. i pokopan na mjesnom groblju. Grobnicu i spomenik nad njom mu je projektirao i izradio poznati arhitekt Herman Bollé. Na kući u kojoj je živio i radio (Trg hrvatske kraljice Jelene br.15) «Družba braće Hrvatskoga zmaja» postavila su 1928. godine Spomen-ploču.

Izabrana djela su mu tiskana ubrzo nakon njegove smrti pod naslovom: «Književno cvijeće Lavoslava VUKELIĆA», Zagreb 1882. s biografijom iz pera Bude Budisavljevića. Umro je u Svetom Križu Začretju, 26. ožujka 1879. i pokopan na mjesnom groblju. Grobnicu i spomenik nad njom mu je projektirao i izradio poznati arhitekt Herman Bollé. Na kući u kojoj je živio i radio (Trg hrvatske kraljice Jelene br.15) «Družba braće Hrvatskoga zmaja» postavila su 1928. godine Spomen-ploču.

(Usp. Dr. Antun BARAC, Lavoslav VUKELIĆ, u: Enciklopedija Jugoslavije, svezak 8, Zagreb 1971, 553. stranica; Deželić dr. Velimir, Vukelić Lavoslav, u : Znameniti Hrvati, Zagreb 1925. str. 284-285 s fotografijom).

7.4. Ante HIKEC (1882 – 1934.)

Ante HIKEC

Ante je rođen 29. studenoga 1882. u Vrankovcu, župa Sv. Križ. Pučku školu završio je u Sv. Križu, a gimnaziju u Senju (1895-1903.), dok je studij prirodopisa i zemljopisa diplomirao u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu (1908.). Bio je jedno vrijeme gimnazijski profesor u Sarajevu i Zagrebu, a potom do smrti u Varaždinu. Pokretač, utemeljitelj i urednik je lista «Hrvatska svijest» u Sarajevu. Pjesme, pripovijetke, crtice, književne i glazbene eseje, kritike i prikaze, znanstveno-popularne i političke članke objavljivao je u mnogim listovima i časopisima. Autor je zemljopisne studije o Hrvatskom Zagorju «Jedan naš kraj», Zagreb 1907, te biografije Stjepana Radića, Zagreb 1925. Napisao je i dijelom objavio roman «Tamni pohod». Preminuo je na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1934. u Bartolovcu, kraj Varaždina.

(Usp. članak o A. Hikcu u : KOVAČEC August, glavni urednik, Hrvatski biografski leksikon, sv. 5, Zagreb 2002., str. 571; Franić Slava, Hikec Antun, u Znameniti Hrvati, Zagreb 1925.,str. 106).

 

7. 5. Viktorija RISEK (Risaković: 1873. – 1927.)

Viktorija RISEK

Viktorija je rođena 26. srpnja 1873. u Galovcu, nedaleko današnjih Šemničkih Toplica, župa Sv. Križ Začretje. Od devetero braće i sestara bila je četvrto dijete, dok je brat Eduard, svećenik, bio peto dijete. Otac Josip rođen je 1832. u Kuzmincu, a majka Monika r. Šćuric rođena je 1845. u Švaljkovcu. Pučku školu je Viktorija završila u Svetom Križu, a daljnje školovanje nastavila je u Varaždinu i Zagrebu. Svoje književne radove objavljivala je u mnogobrojnim tadašnjim časopisima: Pobratim, Agramer Tagblatt, Narodna obrana, Svjetlo, Tajanstveni sviet, Novo sunce, Jadran, Zastava, Ženski svet, Kolo Matice Hrvatske, Slovo, Berliner Tagblatt, Prosvjeta, Fruškogorac. U Petrovaradinu je bila 1906. i 1907. glavna urednica gore spomenutog časopisa Fruškogorac. U većini pripovjedaka piše o svom rodnom Zagorju i posebno o svetokriškom kraju: crkva i župa Svetog Križa, Šemničke Toplice, brdo Jurovščak s drevnom kapelom sv. Jurja, koja danas više ne postoji. U monografiji Srpkinja, objavljenoj 1913. godine u Sarajevu, na stranici 65., o njoj piše: «Rođena i odrasla u kraju, gdje se gaji i gdje živi narodna bajka još i danas kao i prije stotinu godina; živeći godinama ondje, gdje se za zvjezdanih noći utrkuju na opustjelim seoskim stazama đavoli u liku zelenih konja, iz čijih nozdrva ližu vrući plamenovi – ondje, gdje uklete duše grješnih pokojnika jure poljima i šumama u liku velikih lovačkih pasa – cvileći i lajući od prvog mraka pa sve do ponoći bez odmora – stvorila je i ona sebi svoj poseban svijet od bajki i snova…»Poznatije su joj pripovijesti i crtice: Hanževa stijena, Ivanjska noć, Bakin prsten, Zvono Marijino, Čašica Majke Božje, Junak iz Like, Iz slavonske šume, San Badnje noći, Jorgovanova grančica, Silom gospodin, Prosjak…

Bila je udana za poznatog osječkog ljekarnika Vladimira Jugovića, a veći dio svog života proživjeli su u Novom Sadu gdje je i preminula 15. lipnja 1927. Njeni kratki bio-bibliografski podaci zabilježeni su i u jubilarnoj knjizi Znameniti Hrvati, Zagreb 1925., str. 229, u kojoj se posebno naglašava da je Viktorija svojim člancima na njemačkom jeziku u Agramer Tagblattu strani svijet upoznala s Hrvatskom i njenim piscima. Na Viktoriju me upozorio g. Marijan Tenšek iz Galovca.

7. 6. Marija VRČEK (*21. 04. 1930. – 13. 08. 1996.)

Marija VRČEK

Marija je kći Janka Vrčeka i Katarine r. Sirovec. Osnovnu školu je završila u rodnom Začretju, gimnaziju u Krapini, a Muzičku akademiju u Zagrebu. Bila je članica Zbora Radio-televizije Zagreb, u kojem je često pjevala solo-sopran dionice. Godine 1956. dobila je u Ljubljani nagradu za 1. sopran mladih pjevača tadašnje Jugoslavije, a u Ženevi je osvojila istu nagradu na natjecanju mladih pjevača Europe. Nastupala je često u Njemačkoj i Italiji, kao i u Zagrebačkoj operi kao solist u operama «Čarobna frula» i «Figarov pir». Njezino daljnje napredovanje u pjevačkoj karijeri spriječila je bolest radi koje je i prijevremeno umirovljena. Preminula je u Zagrebu, a pokopana na mjesnom groblju u Svetom Križu. Njen otac Janko doselio se iz Martinca Orehovečkog oko 1925.g. u Začretje i tu sagradio kuću, «na njivi Lovrenčićevoj», kako piše u Statusu animarum. Osim Marije imali su još dvije kćeri: Ana je rođena 1926., diplomirala je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, živi u Dubrovniku, a Nevenka je rođena 1943., završila je Višu tekstilnu školu u Zagrebu, udana Fabinger, živi u Zagrebu. Većinu podataka o Mariji dobio sam od Nevenke.

(Usp. Vjesnik, 4.3.1956., str. 7 i Slovenski poročevalec, 28.10.1956., str. 2).

8. UMJETNICI AMATERI

8.1. Slavko LACKO (1938. - 2004.)

Slavko LACKO

Slavko je sin pok. Ivana i Elizabete r. Fizir, rođen 19.02.1938. a preminuo 25. studenog 2004. u Galovcu. Ima sedmero braće i sestara. Šest razreda pučke škole završio je u Svetom Križu Začretju, a viša tri u Krapini. Stolarski i konobarski zanat završio u Čakovcu. Vojni rok od dvije godine odslužio je na Kosovu (Prokletije) kao graničar. Radio je kao konobar u Interturistu u Zagrebu, a kao stolar u poduzeću Hrast u Čakovcu. Njegov slikarski i kiparski talent pokazao se već u predškolskoj dobi, kada je na zemlji od kamenčića slagao oblike crkava, kapela i džamija. Od ranog djetinjstva pokazuje posebno zanimanje za vjerska pitanja. Oduvijek je bio uvjereni mirotvorac pa je jedno vrijeme svakog pozdravljao židovskim pozdravom Šalon (Mir s tobom).

Svoje umjetničke radove, slike i kipove, izlagao je u rodnom Sv. Križu Začretju i Krapini. Naslikao je bezbroj zagorskih pejzaža, crkava i kapela kao i mnogobrojne portrete koje je većim dijelom poklanjao, a manjim prodavao. Na mnogim našim raskrižjima stoje i danas Slavkova raspela. Jedno od njih nalazi se i u predvorju Osnovne škole Sveti Križ Začretje. Posebnost toga raspela da je tijelo Isusovo izrađeno od jednog komada hrastovine i Slavkov je poklon Osnovnoj školi.Svoje umjetničke radove, slike i kipove, izlagao je u rodnom Sv. Križu Začretju i Krapini. Naslikao je bezbroj zagorskih pejzaža, crkava i kapela kao i mnogobrojne portrete koje je većim dijelom poklanjao, a manjim prodavao. Na mnogim našim raskrižjima stoje i danas Slavkova raspela. Jedno od njih nalazi se i u predvorju Osnovne škole Sveti Križ Začretje. Posebnost toga raspela da je tijelo Isusovo izrađeno od jednog komada hrastovine i Slavkov je poklon Osnovnoj školi.

Posljednja večera – nedovršen rad (20.11.2004.g.) Skulptura majke Skulptura brata

Posljednja večera – nedovršen rad (20.11.2004.g.)

Skulptura majke

Skulptura brata

Kad smo ga posjetili u subotu, 20. studenog u njegovom domu u Galovcu, radio je na velikom reljefu u hrastovini Posljednje večere (2 x 1 m). U njegovom ateljeu nalazi se veliki crtež svetokriškog Trga kao pripravni rad za bakreni reljef ( 3x1,5 m).

Pet dana nakon toga posjeta stigla je neočekivana vijest da je Slavko preminuo u četvrtak, 25.11. u jutarnjim satima. U petak popodne veliki je broj mještana Svetog Križa Začretja i Galovca, predvođeni s tri svetokriška svećenika, ispratio njegove posmrtne ostatke do obiteljske grobnice na našem mjesnom groblju. U ime svih nazočnih i još mnogo više nenazočnih poznavatelja Slavkovog djela, zahvalio mu je domaći sin dr. Stjepan Sirovec.

8.2. Verica JAČMENICA-JAZBEC (*1946.)

Verica JAČMENICA-JAZBEC

Verica je rođena 10. svibnja 1946. u Začretju. Otac joj se zove Stjepan a majka Marija r. Kranjčić. Osnovnu školu završila je u Začretju (1953.-1961.), a gimnaziju u Krapini (1961.-1965.). Diplomirala je i specijalizirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Živi u Čakovcu i radi kao pedijatar u županijskoj bolnici. Članica je Zbora liječnika Hrvatske i nekoliko sekcija unutar Zbora. Aktivno je sudjelovala na nekoliko pedijatrijskih kongresa u Hrvatskoj: Slavonski Brod 1974., Plitvice 1976., Čakovec 1980., Osijek 1984., Split 1986. i Čakovec 2000. Članica je Društva katoličkih liječnika Hrvatske. Tajnica je istog društva za Varaždinsku biskupiju od 1999. Članica je sekcije za hospicij, te je prošla edukaciju iz hospicijskog pokreta u Austriji, Slovačkoj i Češkoj. Od studentske dobi aktivna je suradnica Caritasa. Sudjeluje pri prikupljanju, razvrstavanju i podjeli donacija u lijekovima te je intenzivno povezana s donatorima iz njemačkog govornog područja, koje često dovodi u Hrvatsku i upoznaje ih s ustanovama koje vode brigu o nezbrinutoj djeci i starcima. Aktivna je članica nekoliko ženskih udruga: Društvo naša djeca, Hrvatska žena, Udruga za pomoć mentalno oštećenim osobama, Udruga za osobe sa sindromom Down. U svom rodnom mjestu i okolici sudjeluje na kulturnim tribinama, kao izvođač poezije ili kao predstavljač novih knjiga s područja Hrvatskog zagorja. Prve pjesme je počela pisati i objavljivati u gimnazijskim danima. Najplodniji dani njenog pjesništva padaju u vrijeme studija, kada objavljuje i svoju prvu i dosada jedinu zbirku pjesama «DROPTINICE», Zagreb 1970., 64 stranice džepnog izdanja, 41 pjesma. Dugogodišnja je suradnica časopisa «KAJ» u kojem je objavila većinu svojih pjesama i proznih sastavaka. U rubrikama istog časopisa koje nose naslov «Naj bu zapisane» i «Mi denes» izlaze joj prozni zapisi iz narodnog života i zapisi o suvremenicima. U «Antologiji novije kajkavske lirike» - «KAJ» br. 3-5, 1975., objavljeno joj je 8 pjesama: Za njega bi naj slobodne (147. str.), Da buju kupine cvele (148), Tate mojemu (148), Nikak ne moči biti (149), Opal je deš (150), Hdovica (151), Čakanje (151) i Kaj zate (152). Profesor Ivan CESAREC kao urednik uvrstio je u svoj izbor pod naslovom: GRADIĆ U DOLINI. Krapina u književnoj riječi, Krapina 1998., na stranicama 173-175 Verinu pjesmu Vuzem domovine, napisanu burne 1970. godine, za studentskih dana. Godine 1971. nagrađena je «Zlatnom lirom» za najbolji ciklus kajkavskih pjesama na književnoj smotri u Samoboru. Povremeno surađuje u «Glasniku Hrvatskog katoličkog društva» i u časopisu za bolesnike «Betanija».

Usp. prof. dr. Dubravko ORLIĆ (urednik), VODEĆI HRVATSKI LIJEČNICI. Povodom 130 godina djelovanja Hrvatskog liječničkog zbora, Zagreb 2004., 828 stranica, ovdje 281. str. Na istoj stranici su i biografski podaci Verine sestre, dr. med. Nade Jačmenica. Zbor liječnika Hrvatske ima oko 15.000 članova, a u ovom Zborniku je zastupljeno njih 6.000.

Osim gore navedenih Verica je zastupljena svojim prilozima i u ovim knjigama:

1. Smotra kajkavskog pjesništva Horvatska zemljica, Samobor 1971., str. 37-40;

2. Panorama novijeg kajkavskog pjesništva, Zagreb 1971., 67-73;

3. Antologija hrvatskog kajkavskog pjesništva, Zagreb 1986., 147-153;

4. Antologija moderne kajkavske lirike 20. stoljeća, Zagreb 1999., 283-286;

5. Zbornici Zvira riječ, Čakovec 1985. i 1988.;

6. Zbornik Bratsko slovo, Čakovec 1987., 15-18;

7. Zbornici Reči riječ, Čakovec 1996., 1997., 1998., 1999., 2000. i 2001.;

8. Zbornik Popevka zemlji, Čakovec 1991., 205-206;

9. Zbornik Moravom srma mesečina, Trstenik 1989., str. 73;

10. Leksikon pisaca Jugoslavije, Novi Sad 1979., svezak 2, str. 505.

8.3. Stjepan ROGINIĆ-HARI (*1952.)

Stjepan ROGINIĆ-HARI

Rođen je 21.8.1947.g., kao sin Rudolfa i Ane r. Juric u Štrucljevu, Sv. Križ Začretje. Slikanjem se počeo baviti još u osnovnoj školi. Uz slikanje ima još jednu veliku ljubav a to je sviranje, glazba koja je dugo vremena imala prioritet.

«Godina 1990. je godina preokreta kad Hari svom svojom dušom ponovno uranja u svijet boja, počevši ciklusom «Lijepa naša» u kojemu je najviše slikao njemu najdraže zagorske motive: stare dvorce, klijeti i hiže. Njegove slike imaju zanimljivu kompoziciju, osiguran efekt iluminacije, dubinu i prozračnost. Sve to primjereno je zagorskom ljubitelju kista, duši umjetnika i duhu motiva koji se na njegovim slikama pojavljuju. Tehnike kojima svoj slikarski talent izražava su tempera, ulje na platnu, pastel, a od svih mu najdraži, iako se rijetko njime izražava – akvarel. Svaka slika odiše sjetom koju nadjačava životna snaga toplih ljeta i jeseni, a svaka je od njih dio Harijeve duše i ogledala njegova života».

(Stjepan Bakran, Čarobnjak zagorskog «kolorita»; «Večernji list» 1997.g povodom devete samostalne izložbe u Zagrebu.)

 

Slika Slika

Do danas je Stjepan Roginić imao 18 samostalnih i 13 zajedničkih izložbi, sudjelovao je na više likovnih kolonija, član je nekoliko likovnih udruga među ostalim «Fortuna Arta» iz Zagreba, «Kajkavijane» iz Stubice i «Zlatko Baloković» Krapinske Toplice.

«Iz cijelog opusa ovog slikara odražava se njegova ljubav za ljepote zagorskog krajolika u kojem je rođen. Uz slikarstvo Roginić se bavi vrlo mnogo glazbom za koju ima mnogo prirođenog talenta. I na polju glazbe postigao je mnogo uspjeha i često je okružen brojnom publikom koja uživa u njegovom stvaranju na polju slikarstva i glazbe.»

Prof. dr. Antun Bauer,
Katalog Harijeve izložbe 1996.g.

8.4. Miroslav LOVRENČIĆ (*1952.)

Miroslav  LOVRENČIĆ

Miroslav je sin Franje i Marije r. Brlečić, rođen 15. kolovoza 1952.g. u Krapini. Od rođenja živi u Svetom Križu Začretju u kojem je i završio osnovnu školu. Srednju ekonomsku školu završio je u Zaboku, studirao je na Ekonomskom fakultetu za vanjsku trgovinu u Zagrebu a potom radi u struci.

Aktivan je član folklorne sekcije KUD-a Lavoslav Vukelić u Sv. Križu Začretju kao i aktivan športaš u hokeju na travi u svetokriškom HK «Jedinstvo». Po završetku igračke karijere tri godine je bio trener u matičnom klubu, a potom član i predsjedavajući Disciplinskog suda Hrvatskog hokejaškog saveza od 1992.-96. godine. Danas je aktivan član Hrvatske udruge «Muži zagorskog srca» te «Hrvatskog zagorskog književnog društva»

Poeziju je počeo pisati još u osnovnoj školi. Povremeno je pojedinačne radove objavljivao u književnim časopisima i revijama, a 1994.godine objavljuje prvu knjigu poezije pod naslovom «Kroz vrtloge života i vihore rata».

24. listopada 2003. godine u Krapini promovira knjigu poezije pod naslovom «Trag svekla črez kmicu« u izdanju Pučkog otvorenog učilišta ( Za nakladnika : Stjepan Merkaš, urednica Ksenija Valjavec, 54 pjesme, 66 stranica).

« Miroslav Lovrenčić priča svoju poetsku priču srcem, iskrenim osjećajem pjeva o sebi i svom doživljaju svijeta, mada mu ponekad nedostaju riječi, zastaju, zagrebu, izgube se v kmici v teroj svekle išče.

…Ljubav prema domaćim ljudima i jeziku, krajolicima i temama čine pjesme Miroslava Lovrenčića bliskim svima nama, dobrohotnim čitateljima koji neće u ovim pjesmama pronaći savršenstvo pjesničkog umijeća, ali će zato naći djelić i svoje i zavičajne i univerzalne ljudske duše :

Za slijediti nam je trag svekla
Igda kak žižek gori,
Z toga pinkleca življenja,
Jedine je vredne.
Boljše vudenke sprebrati.»

(«Trag svekla čez kmicu», Krapina 2003., stranica 4 do 5.)

Mladen Rajačić

8.5. Benedikt TUMPA (*1944.)

Benedikt TUMPA

Benedikt je sin Benedikta i Josipe r. Fizir, rođen 12.ožujka 1944.godine u zaseoku Dukovcu u Općini Sv. Križ Začretje. Nakon završene osnovne škole u Začretju i gimnazije u Krapini kratko vrijeme radi kao tehnički crtač u Tvornici stakla «Straža» u Humu na Sutli, a potom se upisuje na studij razredne nastave na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu i diplomira 1969. godine.

Radni vijek učitelja započeo je u Osnovnoj školi Brestovec Orehovički a nastavio kratkotrajno u Osnovnoj školi «Đuro Prejac» u Desiniću, Područna škola Vinagora. Zbog zdravstvenih razloga odlazi u Ivanec na Osnovnu školu «Josip Kraš», Područna škola Prigorec gdje osniva obitelj i ostaje punih deset godina. Posljednjih trinaest godina radi u Osnovnoj školi Sveti Križ Začretje i njezinim područnim školama Sekirišću i Mirkovcu. Po odlasku u invalidsku mirovinu bavi se novinarstvom i fotografijom kao suradnik «Večernjeg lista», «Zagorskog tjednika» i lokalnih zagorskih radiopostaja. Aktivan je u Udruzi umirovljenika gdje obavlja dužnost tajnika.

Uz Stjepana Draganića, Anđelu Vokaun Dokmanović, Melitu Runje i Frana Kancelaka jedan je od osnivača i pokretača uglednog časopisa za kulturu i prosvjetu «KAJ» 1968. godine. U spomenutom časopisu objavljuje svoje kajkavske stihove i prozne radove. Uspješno je sudjelovao u nekoliko natječaja kajkavske poezije u Ivancu, Samoboru, Bedekovčini i Klanjcu. No kako prema svojoj vlastitoj tvrdnji piše «prvenstveno za svoju dušu», rijetko se s pjesmama pojavljuje u javnosti te mu objavljeni radovi dosad nisu sabrani u posebnoj knjizi. Njegovo stvaralaštvo je na taj način, nažalost nezasluženo, ostalo na margini suvremene kajkavske poezije gdje mu ni u kojem slučaju nije mjesto.

Ivan Cesarec, prof.

8.6. Nada dr. Jačmenica (*1953.)

Nada dr.  Jačmenica

Dr. med. Nada Jačmenica rođena je u Svetom Križu Začretju. Nakon gimnazijskih dana u Krapini, završila je Medicinski fakultet u Zagrebu, a potom specijalizaciju iz fizikalne medicine i rehabilitacije. Radi u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama, gdje je rukovoditelj radne jedinice.

Višegodišnja je tajnica Krapinsko zagorske podružnice Hrvatskog liječničkog zbora, dopredsjednica Zagorske lige protiv raka te članica Hrvatskog katoličkog liječničkog društva. Idejna je začetnica Inicijative za dostojanstvo i kvalitetu života Sveti Križ Začretje.

Životni joj je moto:

NAJVEĆA JE POGREŠKA NE ČINITI NIŠTA SAMO ZATO ŠTO MOŽEŠ UČINITI TEK MALO.

Vodeći se njime aktivno je uključena u mnoga društvena događanja, prvenstveno na temu zdravstvenog prosvjećivanja i kulture te borbe za ljudska prava i dostojanstvo življenja. Od srednjoškolskih dana piše poeziju koja se danas pretopila u haiku formu. Po završetku studija započinje s likovnim izričajem u tehnici cvjetnog kolaža.

Do sada je imala 8 samostalnih izložbi u Hrvatskoj, te 13 grupnih izložbi u Hrvatskoj, Austriji i Mađarskoj. U novije vrijeme piše haiku pjesme, te je 2011. na međunarodnom natječaju „Vladimir Devide“ u OSAKI (Japan) dobila vrijednu 2. nagradu, a u veljači 2.012. je u KrapinskimToplicama promovirano tiskano izdanje njene kajkavske komedije „PERVI PUT NA MORU“. Dramska sekcija KUD-a iz njenoga Svetog Križa Začretja izvela je ovom prigodom tu komediju već po 20. put u samo pola godine…

Razmišljanja o cvjetnim slikama

Suvremeni čovjek često je uronjen u svoje more dužnosti i problema te ne primjećuje kako tik do njega tiho i nenametljivo promiče ljepota svakodnevice.

Ne umije svatko zaustaviti na čas dah i svrnuti pogled u stranu. Ne umije svatko… a svakome je to itekako potrebno.

Autorica, kao iskusna liječnica, zna koliko je predah zdrav i potreban za tijelo, za dušu, za duh čovjekov. Umjesto lijeka protiv "stresa našeg svakidašnjeg", ona nudi začudnu ljepotu svojih krhkih latica, biranih boja i oblika. Svojim iskorakom iz tekstura cvjetnih latica rađa poetičnost. Specifičan autoričin senzibilitet otkriva i duhovnost i lepršavost. U ovoj ljepoti sve je realno, a opet gotovo nestvarno radi istodobne nježnosti. U simetričnim i asimetričnim kompozicijama, ova liječnica-umjetnica objedinjuje sklad i unosi ravnotežu u dušu. Ona cvijetom liječi i bodri.

Neke od ovih slika su poruka. Na njima je latica istovremeno i forma i boja, ali i kap krvi. Tu stabljika čička, tvoreći raspelo, nije tek neugledan korov: on postaje metafora stradanja, probadanja, simbol trajne prisutnosti, odhrvavanja, otpora uzmicanju i iskorjenjivanju...

Verica Jačmenica-Jazbec

...Strpljivo i znalački dr. Jačmenica sakuplja cvijet po cvijet, laticu po laticu- i raskošnu i skromnu. Kao da nam svojim cvjetnim kompozicijama, jednako kao Krleža stihovima, ukazuje na to da «ni med cvetjem» , kao niti među ljudima, nema pravice. Stoga moramo uvažiti svaki, i najmanji, i, naoko, najneugledniji cvijet, travku, svakog čovjeka. Svatko na ovome svijetu svoje mjesto mora zaslužiti radom, životom, stavom. Da, stavom i hrabrošću baš kao i Krležin buntovni terputec kada kaže:

«Slatki vi gosponček,
naj daju mi jen preponizni pardonček,
kajti ja ne klimam sakom kakti zvonček!»...

...Zaokupljeni svakodnevicom, ponekad smo daleki, odsutni, netko bi rekao - i neosjetljivi na ljepotu. Srećom, nije tako. U ovom cvijeću uhvaćena je ljepota, uhvaćen je trenutak, detalj. Ali, detalj je to velik, snažan, jak. Poziva nas da stanemo i uživamo u latici, prosutom peludu, igri sjena, krhkoj sjemenci...

Marija Smolić, prof.

 

Na vrh