Zahvaljujući nametnutim mjerilima potrošačkog društva, često smo skloni uspješnost mjeriti po veličini plaća, veličini i marki auta, atraktivnoj lokaciji vikendice ... , a ne po spremnosti pomoći i našoj ljudskosti. Većinom, svi smo rođeni sa svim što nam treba, opremljeni darovitošću, sposobnostima, željama j mogućnostima izbora. Dok rastemo i razvijamo se kroz svaku fazu života, otkrivamo da postoje stvari koje doista želimo• ono za čim nam srce žudi, crtu koja se nerijetko kosi s nametnutim mjerilima društva, naglašavajući ugrađenu ljudskost. Rijetki imaju hrabrost slijediti tu crtu. Svećenik, dr. Stjepan Sirovec jedan je od rijetkih.

Što se tiče moga poziva u svećeničku službu moram naglasiti da su mnogi oko mene za vrijeme gimnazije mislili da ću poći u svećenike, ali ja to nisam planirao, što više planirao sam studij medicine i već sve sredio za stipendiju. Baš kad sam bio na Medicinskom fakultetu na upisu i ispunio nacional za upis shvatio sam da to nije moj put i nisam predao ispunjeni nacional u tajništvo, već sam ga bacio u koš za otpatke i pošao mirno doma neobavljena posla. U vlaku na putu prema Svetom Križu po stalo mi je jasno da me Gospodin zove u svećenike i sutradan sam zajedno s mojim tadašnjim župnikom otišao na Kaptol i upisao Bogoslovni fakultet i prijavio se u Bogosloviju. Bogoslovija je sjemenište ili studentski dom za buduće svećenike. Tada je fakultet bio u istoj zgradi kao i Bogoslovija, tj. na Kaptolu 29, gdje je sada samo Bogoslovija, a Fakultet je u Vlaškoj 36. Studirao sam 5 semestara filozofiju u Zagrebu i odslužio vojni rok 18 mjeseci - 6 mjeseci u Sinju i godinu dana u Rajlovcu, na vojnom uzletištu blizu Sarajeva: nosi~ li smo plavo odijelo kao avijatičari (1965.-1969.). Od jeseni 1969. nastavio sam studij filozofije i teologije u Rimu, na Gregoriani, gdje sam postigao diplomu iz filozofije i teologije, te magisterij i doktorat znanosti iz teologije.

Po povratku u Zagreb bio sam 4 godine kapelan u župi Sv. Marka na Griču, 3 godine subsidijar župniku dru Antunu Grščiću pri Sv. Ivanu u Novoj Vesi u Zagrebu, potom sam bio 15 godina župnik iste župe. Uz taj pastoralni rad već 1981. sam počeo predavati Moralno bogoslovije na Filozofsko-Teološkom institutu Družbe Isusove na Jordanovcu, a od 1983. sam bio asistent, docent i redoviti profesor istog pred me ta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu sve do 2006. kad sam se zbog zdravstvenih razloga zahvalio na svim mojim službama u Zagrebu i vratio se u moju rodnu župu Sveti Križ Začretje, gdje sam sada sedmu godinu na službi subsidijara. Uz gore spomenute službe bio sam od 1988.-2000. sudac Ženidbenog suda, a od 2002.-2006. sudac Metropolitanskoga suda u Zagrebu, crkvenoga suda za Zagrebačku metropoliju (biskupije Zagreb, Đakovo, Križevci, Požega i Varaždin).

Korijeni su Vam iz Svetog , Križa; očito je da Vas Svetokrišćani poštuju i vole, nagrađeni ste Plaketom uz Dan općine Sveti Križ Začretje.

U svom rodnom mjestu, Općini i Župi proživio sam svojih prvih 19 godina života - do mature u krapinskoj gimnaziji 1965. i 6 sadašnjih godina svećeničke službe - sve zajedno dakle 25 godina. Zajedno s gospodinom Mladenom Rajačićem i našim suradnicima napisali smo i objavili monografiju Sveti Križ Začretje 1334. - 2004. (o 670. obljetnici mjesta i župe). U mojih 5 preostalih knjiga kao i u mom dosadašnjem djelovanju u Zagrebu i u inozemstvu uvijek sam pronosio i širio dobre i lijepe vijesti o mom zavičaju i rodnom kraju. Drago mi je da je to moje djelovanje u Općini primijećeno i nagrađeno baš ove godine kad zahvaljujem za 40. svojih ljeta u svećeničkom zvanju.

Župa Sv. Križ Začretje ima bogato kulturno i povijesno nasljeđe koje je ostavilo vidnog traga u životima žitelja.

Moji mnogobrojni gosti iz Zagreba, Hrvatske ali i iz inozemstva su gotovo bez iznimke bili zadivljeni svim onim što su ovdje vidjeli i o čemu su bili izvješteni, bilo našom sadašnjošću ili pak našom povijesti. Dovoljno je spomenuti lijepu i veliku župnu crkvu Svetoga Križa, po kojoj su župa i mjesto dobili svoja imena, tri velike i lijepe kapele: Sv. Vida kao najstarija, spominje se već 1334. kad i župna crkva, Sv. Ane i Majke Božje na Klupcima, dvorac plemićkih obitelji, privatni muzej Marije i Stjepana Jačmenice, Mjesni muzej Žitnica, svjetski poznatog i nagrađivanog karikaturista Rudija Stipkovića, akademskog slikara i profesora na Likovnoj akademiji u Zagrebu - prof. Ivana Lovrenčića (obojica imaju prekrasne i velike monografije), pjesnikinje Vericu i Nadu Jačmenica, uspješne športaše - više nekada, nego danas ...

 

Crkva institucija od povjerenja građana

Rezultati istraživanja javnog mnijenja jedne nevladine udruge pokazali su da čak 92% građana ove zemlje nema povjerenja u političare. Na drugoj strani crkve su pune mladih ljudi. Znači li to da u vjeri vide bolju i pošteniju budućnost?

Kada razmišljamo i govorimo o sadašnjim vjerskim društvenim, kulturalnim ili političkim zbivanjima onda se sve više i glasnije čuje glas Crkve i ostalih vjerskih zajednica. Nedavno je jedan uvaženi kolumnista u Večernjem listu napisao da je Katolička crkva jedina javna ustanova, koja naglašava stvarne nacionalne i pojedinačne interese naših građana. Prijašnja su istraživanja pokazivala da Crkva uživa visoki stupanj povjerenja većine stanovništva u našoj Domovini, što naravno ne znači da i u Crkvi nema pojedinačnih problema i poteškoća.

U samom srcu kršćanske vjere povijest i teologija su nerazmrsivo isprepletene: na jednoj strani stoji povijesna osoba - Isus, čovjek koji je doista postojao i hodao pješčanim tlom Palestine prije 2000 godina, na drugoj strani stoji božanska osoba Krista. Laicima je to teško uskladiti.

Povijesna osoba čovjeka Isusa iz Nazareta i druga božanska osoba Presvetoga Trojstva jest ista osoba Isusa Krista Boga - čovjeka. Tako molimo i vjerujemo u našem službenom Vjerovanju, koje molimo kod svake nedjeljne i blagdanske Svete Mise. To je bit naše kršćanske vjere. Temeljne istine naše vjere - dogme• poučavamo predajemo djeci, mladima i studentima mi svećenici, profesori i vjeroučitelji u školama i na fakultetima, ali i roditelji kod kuće.

Kraj života gusjenice je preobrazba u prekrasnog leptira; što je smrt čovjeku? Sastavni dio života, odlazak u pakao ili raj, nije li to dio ovozemaljskog života i vlastitog izbora?

Nalazimo se u vremenu pred blagdan Sviju Svetih (Sesveta) kada uređujemo, kitimo i poha- đamo grobove svojih dragih pokojnika i time svjedočimo vjeru u uskrsnuće mrtvih. Sveti Pavao na jednom mjestu piše: Ako Krist nije uskrsnuo, onda je naša vjera uzaludna. Pavao hoće time reći, ako ne vjerujemo da je Isus Krist uskrsnuo i ako ne vjerujemo i u naše uskrsnuće onda zapravo naša vjera nema pravoga smisla, tj. onda i ostale istine naše vjere gube puni i pravi smisao.

Sjetimo se te temeljne istine naše vjere i na našim grobljima u razgovoru s našim pokojnima s kojima smo u duhu povezani: oni su članovi nebeske, a mi zemaljske, putujuće Crkve.

Od kada običaj Dana mrtvih? Nemaju ga u svim krajevima svijeta, čak ni sve zemlje EU ... koliko dušama umrlih koriste skupocjene mramorne građevine nad tijelima pokojnika, koje bi, zbrojeno na svim zagorskim grobljima na hranile svu gladnu djecu Afrike ...

Dan svih vjernih mrtvih, 2. studenoga, počeo se najprije obilježavati u nekim samostanima početkom 11. st i proširio se brzo po cijeloj Crkvi. Običaj da svaki svećenik toga dana slavi 3 Mise za pokojne nastao je u 15. st u Španjolskoj, a 1915. papa Benedikt XV. ga je proglasio za cijelu Katoličku Crkvu. Toga dana mi kršćani mislimo i molimo za sve pokojne, dok na dan Svih Svetih slavimo sve svete, napose one, koji nemaju svoj vlastiti spomendan ili blagdan. Svetkovina Svih Svetih je puno starija od Dana mrtvih, jer se ona slavila već u 7. st. i to 13. svibnja, kada je papa Bonifacije IV. rimski panteon pretvorio u crkvu Svete Marije od svih mučenika - Sancta Maria ad Martyres. Na 1. studenoga je taj blagdan premjestio papa Grgur IV. početkom 9. st. Što se kićenja i paljenja lampaša tiče bilo bi dobro da se i tu postupa razborito: smisleno je i lijepo upaliti svijeću kao znak vjere u uskrsnuće i život vječni, kao što lijepo i ukusno grob očistiti i okititi ga cvijećem, koje je isto znak života, pa na taj vidljivi način svjedočimo našu vjeru u život naših mrtvih. Posebno bi valjalo razmisliti o običaju prevelikog broja vijenaca i cvijeća na našim sprovodima. Mi svećenici pokušavamo ljudima savjetovati da umjesto vijenaca daju za Karitas ili rodbini pokojnika za troškove sprovoda, ali u tome slabo uspijevamo, pa ni u Zagrebu, gdje sam bio na službi punih 25 godina.

Kriza morala

Ekološka kriza je kriza morala, riječi su bliskog nam pape Jana Pavela II; njegove poruke prigodom dolaska u Hrvatsku prožete su dubokim humanizmom, mudre i upućene svima, neovisno o vjeri kojoj pripadaju.

Slažem se s tvrdnjom blaženoga pape Ivana Pavla da je ekološka kriza zapravo kriza morala, kao što se slažem s mišljenjem sadašnjega pape Ratzingera da je ekonomska kriza zapravo rezultat krize etike i morala. Pape su moralna vertikala svijeta i zato mi je žao da se poneki put čak i kod njih, u njihovoj neposrednoj blizini, događaju stvari, kojima tu nikako nema mjesta, kao recimo nemoralno i neodgovorno ponašanje šefa Vatikanske banke (Opere religiose) za vrijeme pape Wojtyle ili otuđenje strogo povjerljivih pisama sa strane sobara sadašnjega pape Benedikta ili pak činjenica da don dr. Ivan Grubišić, sadašnji neovisni zastupnik Hrvatskoga sabora, za godinu dana svoje svećeničke mirovine nije dobio još ni kune, iako je u 50 godina svoje svećeničke službe redovito uplaćivao u fond za mirovinu ...

Hrvati su oduvijek bili obrambeni štit kršćanstva, ali su usput sakaćenjem nacionalne povijesti izgubili uporište svog samopouzdanja. Gledano iz mojeg kuta, Hrvatima vrlo naklonjen papa Wojtyla je došao u Hrvatsku iz velike zabrinutosti da RH ne završi u balkanskoj izolaciji, podsjetiti nas na potrebu i vrijednost poštivanja nacionalne i kulturne samosvojnosti. To je i rekao u svojoj poslanici Ecclesia in Europa.

Uloga pape Ivana Pavla, ali i cijele Vatikanske administracije na čelu s državnim tajnikom kardinalom Angelom SODANO je opće poznata i priznata činjenica. Kad je Hrvatskoj bilo najteže i kad joj je pomoć bila najpotrebnija Pape su nastupali i zauzimali se za naše dobro i za naša temeljna prava kao naroda i nacije. U tom kontekstu treba gledati i tumačiti Ugovore između Svete Stolice i Republike Hrvatske, iako su u novije vrijeme neki skloni, pa čak i u redovima same Crkve, tumačiti ih kao previše naklonjene interesima Vatikana, odnosno Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Premijer Milanović se sprema za službeni posjet papi Benediktu i Vatikanu 29. listopada, a hrvatski biskupi se prije toga sastaju danas, u ponedjeljak, 22. listopada u Zagrebu na izvanredni susret, iako je redovno zasjedanje HBK sredinom studenoga, a kardinal Bozanić se cijeli ovaj mjesec nalazi u Vatikanu na redovitoj Sinodi biskupa. Očito se radi o veoma intenzivnim konzultacijama s obje strane kako bi se na vrijeme pripremile zajedničke odluke koje su važne kako za Crkvu tako i za hrvatsku državu.

Povijest je, kažu Latini, učiteljica života, a mi se možemo pohvaliti da smo slabi učenici; ususret zajednici europskih naroda opstanak nacionalnog kulturnog identiteta jamči budućim generacijama samo sačuvano kulturno-povijesno nasljeđe; prema našem kulturno-povijesnom nasljeđu evidentan je nemar odgovarajućih institucija.

Iz povijesti se može i treba mnogo učiti prema onoj rimskoj historia magistra vitae est - povijest je učiteljica života. Nikad dosta učenja i iako stalno učimo još uvijek ostaje puno toga nepoznatog i nenaučenoga. Narod to veli da čovjek uči dok je živ, a ipak umre nedoučen ili u izvorniku bedast. Da bi se od povijesti moglo učiti prvi i bitni uvjet je da se povijest poznaje, da se priznaju povijesne činjenice i da se one ne krivotvore i ne prikazuju lažno. Da su u povijesti naizgled stranci, kao recimo ovdje u Svetom Križu Sermagi, Schlippenbachi, Vranicany itd. zastupali i branili hrvatska državna prava je poznato, ali oni su time štitili i svoja prava i interese i oni su de facto postali politički Hrvati. Dobro je da je naš dvorac u Svetom Križu našao svog vlasnika, koji ga nastoji obnoviti i sačuvati za buduća pokoljenja. On polako opet postaje jedno od kulturnih žarišta Općine i mjesta, kao što je to bio i u prošlosti. Ova sadašnja recesija ostavila je traga na svim poljima zajedničkoga i pojedinačnoga života. U svakom zlu ima i poneko dobro, kaže narod, pa tako mislim da će barem neki ljudi u ovim kriznim vremenima razlučiti bitno od nebitnoga, potrebno od ne potrebnoga, važno od nevažnoga ... i posvetiti se bitnim i važnim stvarima u životu ...

To vrijedi naravno i za nas Zagorce: cijeniti svoje, biti ponosan na ono što je dobro i vrijedno sada i u prošlosti, nastojati to dobro dalje množiti i razvijati, njegovati i voljeti svoju povijesnu i kulturnu baštinu. Zaista imamo se čime ponositi, ali velika i vrijedna baština je i velika odgovornost u održavanju i obnovi. Crkva je tu uvijek bila u prvim redovima: mislim da sad u Hrvatskom zagorju jedva ima koja crkva ili kapela da nije obnovljena, župni dvori, raspela, poklonici, krajputaši. Mi ovdje u Začretju obnavljamo veoma vrijedne freske u svetištu kapele Svete Ane u Završju - to su najvrednije slike u našoj župi i gradimo novi zvonik, koji nam je zapalio grom početkom mjeseca rujna. Sredinom rujna se konačno vratilo naše Oplakivanje, koje smo 1993. bili pozajmili za veliku izložbu Sveti trag u povodu 900. obljetnice Zagrebačke biskupije u Mimari. Bilo se jednostavno zagubilo i nitko od odgovornih nije znao gdje se nalazi tolike godine. Fala Bogu vratilo se obnovljeno na svoje staro mjesto..

Nenasilje je jedino pravedno oružje u povijesti, ipak naš svijet je i dalje prepun nasilja.

Puno je žarišta nemira i oružanih sukoba u svijetu, iako se službeno ne vodi niti jedan rat među državama, ali dnevno ginu desetine, a koji put i stotine često nevinih i nedužnih ljudi. Koliko je naših sunarodnjaka poginulo u 2. svjetskom ratu, u poraću i u Domovinskom ratu: tisuće i tisuće.

Mnogo je još uvijek onih za čiji se grob ne zna i pitanje je kad i dali će se ikada to saznati. U Maclju su komunisti poubijali 20 nevinih svećenika i redovnika, koji su pratili svoj narod u egzodusu prema Bleiburgu, gdje su se nadali spasenju i slobodi. Bili su mučki izdani i predani na milost i nemilost komunistima. Meni je među njima najbliži moj imenjak, Stjepan Štef ŠTROMAR, nekoć kapelan u župi Svetoga Ivana Krstitelja u Novoj Vesi u Zagrebu, gdje sam ja kasnije bio 18 godina na službi subsidijara i župnika. On je noć prije smaknuća pisao svoj majci pismo iz Župnoga dvora u Krapini: "tu smo blizu, u Krapini, i ako BOG da vidimo se sutra". Nisu se vidjeli, jer su ga te noći ubili, zajedno s ostalim kolegama, koji su tu bili zatočeni, a on nije imao ni 40 godina života.

Vaša poruka čitateljima.

Čitateljima Glasa Zagorja želim mir i dobro, svako dobro duše i tijela, mudrost i razboritost u životu, zalaganje za svoje i zajedničko dobro, poštenje, izdržljivost u teškoćama i brigu za svoje najbliže. Budimo svi zajedno svjedoci i navjestitelji nade i radosti u životu. Kad se osvrnem na svojih dosadašnjih 40 svećeničkih ljeta mogu samo iskreno reći DEO GRATIAS, tj. BOGU FALA i hvala svim dobrim ljudima, koji su me pratili na tom mom putu svojim molitvama, svojom velikodušnošću i ljubavlju.

Na vrh